Mnogi se slažu da Hrvatska tijekom Domovinskog rata nije dovoljno
uspješno promicala svoju istinu u svijetu i slala jasne poruke o
srpskoj agresiji koja u Europi nije viđena od Drugoga svjetskog rata.
Suprotna je strana bila spretnija u medijskom ratu, kao i u širenju
laži koje su nekima u svijetu često bile draže od istine.
To je razdoblje iza nas, ali iz njega je, uvjeravaju me newyorški
novinari, profesori i predstavnici PR agencija, trebalo izvući pouke i
naučiti da nam nitko neće posvetiti pozornost ako se sami ne znamo
predstaviti, pa i pohvaliti svojim uspjesima. Tako mi odgovaraju kad
ih, možda naivno, upitam zašto više ne pišu ili ne govore o Hrvatskoj.
Mi koji živimo izvan Hrvatske često komentiramo može li se naša zemlja
bolje predstavljati te se potruditi da u New York Timesu i drugim
američkim tiskovinama ne objavljuju članke samo o kriminalu i korupciji
te povremeno o turističkoj ponudi? Netko bi trebao znati, razumjeti,
prepoznati na koji se način pozitivne teme o Hrvatskoj mogu prodati
američkim novinarima jer nije dovoljno čekati da oni sami nazovu i tada
dati samo osnovne informacije, reklo bi se, bez duše i strasti.
Koliko god mi sami bili nezadovoljni nekim pojavama i zbivanjima u
političkom i gospodarskom životu Hrvatske, a često u nabrajanju
negativnosti pretjerujemo, kao da smo sami sebi neprijatelji, toliko
ima i dobrih vijesti i priča koje čekaju da ih ispričamo.
Vjerojatno iz daljine sve izgleda jednostavnije, ali nije potrebno puno
mozgati kako bi se zaključilo da nestalno članstvo Hrvatske u Vijeću
sigurnosti nismo medijski dovoljno iskoristili. Taj uspjeh hrvatske
politike i diplomacije gotovo se nigdje više ne spominje ni u domaćem
tisku, kao da je to potpuno normalna pojava i kao da ćemo nakon
dvogodišnjeg mandata postati stalnom članicom tog političkog tijela
Ujedinjenih naroda.
To da sudjelujemo u donošenju političkih odluka na svjetskoj pozornici
samo je po sebi važna vijest, a težinu dobiva još više ako se
usporedimo sa susjedima Srbima. Ako su u promidžbenom smislu početkom
devedesetih bili prodorniji, danas, na kraju prvog desetljeća 21.
stoljeća, daleko su iza nas u svemu i zašto to otvoreno ne kazati barem
onim novinama i novinarima koji su Hrvatsku uvijek stavljali iza
Srbije. Dok Hrvatska sjedi u Vijeću sigurnosti, Beograd se već drugu
godinu bezuspješno trudi na East Riveru osporiti neovisnost Kosova.
U Hrvatsku je prošle godine službeno doputovao predsjednik Bush dok su
Srbi palili američko i hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu
demonstrirajući protiv međunarodnog priznanja Kosova. Hrvatska je
prošlog mjeseca primljena u NATO i na summitu se naš državni vrh susreo
s novim američkim predsjednikom Barackom Obamom. To je trebalo
predočiti Amerikancima makar i preko plaćenog novinskog oglasa i
članka, što čine druge zemlje. Investiranje u takvu promidžbu vraća se
poslovnim investicijama, jer kapital je sigurniji tamo gdje je NATO, te
povećanim brojem turista.
U isto vrijeme srpski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić šeta po
Havani i Kubancima poručuje kako želi da se 50 godina postojanja
pokreta nesvrstanih 2011. godine proslavi u Beogradu jer je Tito bio
prvi generalni sekretar. Brijune nije spominjao, ali je zahvalio svim
zemljama koje nisu priznale Kosovo a članice su nesvrstanih. Ima još
puno toga čime bi se Hrvatska mogla hvaliti u svijetu, od zaliha vode i
čistog mora do stručnjaka i umjetnika u zemlji i onih koji su u
inozemstvu napravili uspješne karijere.
Tek kada pozitivni duh o tome koliko vrijedimo i možemo prevlada u
Hrvatskoj, prelit će se i preko granice. U tome je velika odgovornost
političara i medija, a tek onda na scenu može stupiti i diplomacija.
Pogled s Manhattana
