Finska, Norveška, Švedska, Danska, Švicarska, Austrija, Kanada, Australija, Novi Zeland, Irska, Luksemburg i Nizozemska najstabilnije su zemlje na svijetu, i to prema vrlo opsežnom istraživanju koje već sedmu godinu zaredom provode Fundacija za mir i vanjskopolitički časopis Foreign Policy. Na popisu je 177 zemalja, a korišteno je čak 12 raznih kriterija kako bi se procijenilo kako funkcionira država i koliko se brine o dobrobiti i potrebama građana omogućavajući im da žive u miru, sigurnosti, blagostanju... Hrvatska u tome istraživanju i nije loše prošla - nalazi se na 132. mjestu (177. mjesto je najbolje), u društvu s Panamom, Bahamima i od nas ponešto boljom Crnom Gorom, uz napomenu da smo gori nego lani.
No, trenutačno nas ne zanima kako je prošla Hrvatska, jer u cijeloj toj priči mi u neku ruku imamo sreće jer ipak živimo u državi koja solidno funkcionira iako smo smješteni u kategoriju “rubnih” zemalja. Najzanimljiviji je na toj ljestvici njezin neslavni vrh na kojem se nalaze države koje su samo pojam na geografskoj karti, ali zapravo u političkom smislu ne postoje zato što u njima nema ničega što bi iole normalna država morala imati. Nema organizirane vojske ni policije, nema središnje, ni lokalne vlasti, nema zdravstva, školstva, ni socijalne zaštite, nema gospodarstva, nema zakona niti institucija koje bi te zakone trebale provoditi, a najgore je što zapravo nema volje međunarodne zajednice da se u tim zemljama stvari maknu s mrtve točke.
Najstrašniji primjer takve države je Somalija koja se već četvrtu godinu ne miče s prvoga mjesta. No u uvodnom tekstu toga velikog istraživanja autori su napisali da u kalkulacije za ovu godinu nije uključena činjenica da je u nekoliko arapskih zemalja došlo do pobune i rušenja vlasti, što je indikacija da bi u nekima od tih zemalja moglo doći do potpunog raspada sustava. Tunis je ovih dana imao izbore i djelomično se izvukao, u Egiptu vlast donekle funkcionira, a praznine u tom smislu popunjavaju vojska i policija koje su ostale na mjestu kao svojevrsna garancija da zemlja neće potonuti u kaos. No ono što se posljednjih mjeseci događalo u Libiji ukazuje na to da bi već dogodine ta zemlja mogla završiti negdje pri vrhu ljestvice “razvaljenih” država.
Nakon pobjede pobunjenika i Gadafijeve smrti, u toj zemlji više nema političkog sustava, nema prave vlasti, nema vojske i policije, zdravstveni sustav ovisi o humanitarnoj pomoći, školstvo se bavi isključivo time da iz svih udžbenika izbaci Gadafija, ne zna se tko upravlja gospodarstvom i nacionalnim resursima (nafta!!!), nema političkih stranaka, niti suvisle ideje o tome kao bi neka nova Libija trebala biti ustrojena... Političari, koji zapravo i nisu pravi političari, već vođe pobunjeničkih grupacija koje samo što se međusobno ne pobiju, izjavljuju da bi zemlja trebala biti demokracija utemeljena na šerijatskom pravu, što je prava nebuloza. Kada se pogleda to šareno društvo koje trenutačno hara Libijom, nitko iole ozbiljan ne može ni pomisliti da bi se tu u nekoliko mjeseci mogao stvoriti nekakav politički sustav koji će biti sposoban održati izbore. Nema šanse!
Ne znam što bih dala da se mogu uvući u glave Sarkozyja i Camerona, ljudi koji su se kao pijani plota uhvatili pobune u kojoj su vidjeli odličnu šansu da se riješe hirovita Gadafija. I njih dvojica, i SAD, i NATO, i UN, i mnogi drugi krenuli su u tu opasnu avanturu bez ikakve ideje čime bi se moglo zamijeniti Gadafijev režim. Što je najgore, oni još uvijek nemaju ideje iako slave pobjedu demokracije. Stoga postoje vrlo velike šanse da je na sjeveru Afrike stvoreno još jedno značajno i potencijalno opasno žarište.
U trenucima kada Obama objavljuje da se američka vojska povlači iz Iraka, koji je samo malo manje “razvaljen” od Somalije, pitamo se koliko će novih “razvalina” u idućih godinu dana biti stvoreno uime uvođenja demokracije.
bitan je protok nafte i kapitala a to ce bit osigurano. nama lova, njima Alah o tome se tu radi, nist drugo. zivjeli su i prije u siromastvu dok nisu otkrivena nalazista nafte.