Jutros su me u hladnjaku dočekale tisuće živih, hibernirajućih bubamara. Spavale su jedna na drugoj, uredno spakirane u prozračne vrećice, s malo slame da se osjećaju kao kod kuće.
– A, to je za Poppyn performans... Kupila ih je na eBayu – uputili su me moji newyorški domaćini, kao da je riječ o potpuno normalnoj, svakodnevnoj stvari. Jer za njih takve stvari i jesu dio svakodnevice. Izvedbeni umjetnici Jill i Hoke kod kojih odsjedam vlasnici su Grace Spacea, kultne brooklynške galerije posvećene isključivo performansu. U svojem domu besplatno ugošćuju umjetnike iz cijelog svijeta, a ove su godine i mene pozvali da im se na nekoliko tjedana pridružim u kućici koju unajmljuju u Greenpointu, poljskom dijelu Brooklyna u koji su se nedavno doselili iz pomodnog Williamsburga. Kad sam ih prvi put srela, još su živjeli u golemom, prekrasno uređenom loftu u Williamsburgu, nekoć neuglednom dijelu Brooklyna u koji su se, bježeći pred gentrifikacijom SoHoa i East Villagea na Manhattanu, krajem osamdesetih masovno preselili siromašni newyorški umjetnici.
Preskupa nonšalantnost
Jeftini skladišni prostori pretvarali su se tako u avangardne umjetničke studije, mijenjajući kulturnu sliku kvarta u kojem su tradicionalno živjeli potplaćeni Afroamerikanci te portorikanski i dominikanski doseljenici. U doba kad su Jill i Hoke doselili u Williamsburg, stanovi poput onog u kojem su donedavno živjeli prodavali su se u bescjenje, no cijene nekretnina u tom kvartu vrtoglavo su porasle nakon što su se prije desetak godina za umjetnicima doselili i mladi newyorški japiji, ponavljajući isti gentrifikacijski obrazac koji je nepovratno izbrisao kreativni kaos velikog dijela Manhattana. Danas je Williamsburg krcat galerijama, koncertnim prostorima i klubovima u kojima se (pre)skupo piće ispija iz staklenki za zimnicu, a omiljeno prijevozno sredstvo su longboardi i restaurirani bicikli jednobrzinci, održavajući sliku jednostavnog nonšalantnog življenja koje si u New Yorku zapravo malo tko može priuštiti. Ni začetnici umjetničke scene Williamsburga više ne mogu plaćati život u tom kvartu pa se sele sve dalje, u Greenpoint, Queens, pa i nekoć notorni Harlem i Bronx, čiji su jeftini stanovi sve privlačniji nakon što je stopa kriminala u tim četvrtima zavidno smanjena kroz nekoliko posljednjih desetljeća. No prije nego što tragom njihove migracije odemo izvan granica New York Cityja, vratimo se na trenutak na jugoistočni Manhattan, mjesto na kojem je sredinom prošlog stoljeća rođena svjetski poznata umjetnička i rock-scena.
Za prošlogodišnjeg boravka u New Yorku, gdje sam novinarski pokrivala festival Queer New York koji organizira zagrebačka udruga Domino, spavala sam u dormitoriju eksperimentalnog teatra La Mama, u kojem su šezdesetih godina prvi put postavljane drame Paula Fostera i Sama Sheparda, a glumačke karijere tu su počeli danas planetarno poznati Robert De Niro, Danny DeVito, Whoopy Goldberg, Billy Crystal, Al Pacino, Morgan Freeman i drugi. La Mama je smještena u samom srcu Lower East Sidea, nekoliko minuta hoda od famoznog hotela Chelsea u kojem su, između ostalih, živjeli i stvarali Patti Smith, Robert Mappelthrope, Leonard Cohen, Iggy Pop, Bob Dylan i Charles Bukowski. Chelsea Hotel mjesto je u kojem je Sid Vicious nasmrt izbo svoju djevojku Nancy, a Arthur C. Clarke napisao svoju "Odiseju u svemiru". U njemu je svoju kreativnu nišu nedavno tražio i mladi Rufus Wainwright.
Parsto metara od La Mame stan je u kojem su živjeli i umirali Ramonesi (to prezime još uvijek je ispisano na vratima), a nekadašnji mitski klub CBGB odmah je iza ugla. Tako sam bar mislila kad sam se zaputila u potragu za CBGB-om, no na adresi na kojoj je trebao biti zatekla sam tek skupi modni butik čiji me prodavač sumnjičavo gledao čim sam se približila.
Hilly Kristal je umro s klubom
– Bila si na pravoj lokaciji, ali tog ti mjesta više nema. Prije desetak godina vlasnici nekretnine nerazumno su podigli cijenu najma u očitoj namjeri da se riješe kluba. Pogledaj oko sebe, taj New York o kojem govorimo više ne postoji. CBGB se čak pokušao održati nizom sudskih tužbi, ali na kraju je zatvoren koncertom Patti Smith 2006. Osnivač kluba Hilly Kristal umro je godinu dana poslije, a ja se kladim da je obolio zbog sudbine CBGB-a – otrijeznio me Bobby Pinn, nekadašnji producent bendova poput Ramonesa, Nirvane, Offspringa, Smashing Pumpkinsa i Holea, koji danas zarađuje organizirajući pješačke ture po ključnim lokacijama iščezle rock-kulture East Villagea, Greenwicha i Union Squarea. Kao samouki povjesničar rock and rolla, ali i protagonist većine previranja koja je ovaj dio New Yorka posljednjih desetljeća prošao, Bobby ima sjajan uvid u povijest mjesta, kao i bezbroj anegdota koje za 20-ak dolara po glavi rado dijeli s turistima.
– Znao sam da je gotovo kad se u kvartu otvorio prvi 7-Eleven (veliki lanac minimarketa koji rade čitavu noć, op. a). Ubrzo su počeli izbacivati stanare iz zapuštenih zgrada i u njima uređivati luksuzne stanove čiji je mjesečni najam sada oko pet tisuća dolara. Dio stanovnika u početku se bunio, čak su demolirali predvorje prve tako obnovljene zgrade, no ubrzo su shvatili da im ne preostaje ništa osim selidbe – kaže mi Bobby dok se šećemo Alphabet Cityjem, nekoć opasnim dijelom Manhattana kojim su vladali dileri i Hell's Angelsi, a u čijim se parkovima danas bezbrižno igraju lijepo odjevena djeca, dok njihove majke ispijaju tko zna koji po redu Latte i ćaskajući na klupicama na kojima više ne spavaju beskućnici. Sjećam se kako mi je profesor Nenad Puhovski pričao da je početkom devedesetih tu nakratko živio sa svojom obitelji te kako ga je taksist upozorio da pazi kamo se kreće jer "Avenue A is average, Avenue B is bad, Avenue C is criminal and Avenue D is deadly". Trudim se prepoznati ostatke tog i takvog Alphabet Cityja. Neuspješno.
Poviješću mjesta aktivno se bavi i umjetnica Penny Arcade, jedna od rijetkih koji su na Manhattanu uspjeli preživjeti promjene kakve zahvaćaju sve više velikih svjetskih metropola. Unatoč zreloj dobi i danas se bavi istom vrstom radikalne umjetnosti i aktivizma kojim se bavila prije četrdesetak godina, a svoj stan ispunjen žoharima, miševima i prašnjavim scenskim rekvizitima iznajmljuje turistima kako bi popunila rupe u budžetu dok putuje po umjetničkim rezidencijama u Americi i Europi.
Penny sam upoznala kada je kao gošća nezaobilaznog Domina prije nekoliko godina gostovala u Zagrebu, gdje mi je dala svoj prvi intervju za Večernji list. Od riječi hipster diže joj se kosa na glavi jer kaže da u tim mladima danas nema ničega što je „hip", samo poza i fina odjeća kombinirana na način da djeluje nemarno.
– Ljutim se na današnje tinejdžere i nedostatak bilo kakve inicijative koju bi mogli pokrenuti. Čini mi se da je moja generacija ostala otvorenija i radikalnija od ove danas, a to je jednostavno neprirodno. Čak se i queer kultura, u koju sam bila uključena od početka LGBT pokreta, nekako uniformirala, postala elitistička i zatvorena za one koji iskaču iz kalupa ušminkanog manhattanskog gaya – kaže mi pričajući o svojem novom projektu: prikupljanju usmene povijesti New Yorka u monografiju koja bi je ovjekovječila.
Nasilna promjena pravila igre
Povijesno gledano, slažu se moji sugovornici, pedesete su obilježene pojavom rock and rolla, šezdesete su donijele seksualnu revoluciju, a sedamdesete novi val kreativnog oslobođenja. Osamdesete su bile vladavina punka i ekstravagantnih estetika, a devedesete su označile kraj alternativne kulture na Manhattanu. Mnogi smatraju da se od tog gašenja punk i rock-kulture, kao i avangardnog izvedbenog izričaja, grad još uvijek nije oporavio.
Mistifikacija druge polovine dvadesetog stoljeća u New Yorku pomalo me podsjeća na način na koji se u nas nekritički govori o periodu Novog vala, no unatoč brojnim razočarano-nostalgičnim pričama starije generacije o tome kako je u New Yorku nekada bilo uzbudljivije i bolje, bilo bi nepravedno reći da u tom multimilijunskom gradu više nema mjesta za alternativnu kulturu. Dok "vukovi s Wall Streeta", diplomati i biznismeni sve uočljivije mijenjaju pravila igre na Manhattanu, koji je postao meka finih restorana i skupih modnih butika, već spomenuti dijelovi Brooklyna proživjeli su pravu kulturnu revoluciju, a sve je življa i kulturna ponuda Queensa i Bronxa.
– Williamsburg je odnedavno postao preskup da bi umjetnici mogli opstati u njemu. Novi je epicentar zbivanja Bushwick, u koji su se mnogi preselili. No to je značilo selidbu brojnih imigranata iz Latinske Amerike koji su živjeli u Bushwicku, a sad su pogurani na Staten Island u kojem se ne osjećaju dijelom zajednice pa doživljavaju pravi rasap identiteta, a o tome nitko ne govori – zabrinuto mi objašnjava Jill, koja je od sredine devedesetih jedna od glavnih promotorica performerske scene New Yorka. Vrijeme u kojem se počela baviti performansom bilo je, priznaje, najgore za taj vid umjetnosti. Krajem osamdesetih, u doba vladavine Reagana, država je ukinula podršku svim galerijama koje su se bavile radikalnom umjetnošću, queer estetikom i testiranjem granica tjelesnosti. Djelomično je to imalo veze s porastom katoličkog konzervativizma, a djelomično s epidemijom ADIS-a, koji se tada smatrao "gay kugom" od koje su se mnogi htjeli distancirati. Dolaskom bendova poput Nirvane i glorifikacijom heroinske ovisnosti slavljenje tijela zamijenjeno je estetikom uništavanja tijela, što su konzervativni krugovi jedva dočekali.
Lady Gaga kao performerica
– Katolička moralnost i obiteljske vrijednosti korištene su kao izgovor za gušenje umjetnosti koja se smatrala subverzivnom. Jedino što se tada nazivalo performansom, a i dalje je nesmetano egzistiralo, zapravo su bile govorne izvedbe ili cirkuska estetika, a ne performans gonjen tjelesnom ekspresivnošću kakvim se Hoke i ja bavimo i kakav promoviramo. Gubili smo prostor za prostorom jer su vlasnici smatrali da je to što radimo previše čudno i uznemirujuće. Kad bi netko i ugostio performans, a uglavnom je bila riječ o galerijama u Chelseaju, on je bio samo točka koja je trebala privući publiku, a koja bi potom razgledala skulpture ili slike izložene u istom prostoru, koje su smatrane pravom umjetničkom vrijednošću – prisjeća se Jill.
Kada bi devedesetih nekome rekla da se bavi performansom, kaže, gledali su je sažaljivo kao da ima tumor, no danas ta umjetnička grana dobiva mnogo više pozornosti, poštovanja, pa i ozbiljnog teorijskog proučavanja. Prijelomne točke u novoj afirmaciji performansa dogodile su se dvijetisućitih, kada je kustosica RoseLee Goldberg utemeljila grupu Performa, a pravi procvat dogodio se nakon što je Marina Abramović 2010. godine imala golemu retrospektivu i durativni performans The Artist Is Present u MoMa-i, koja je izazvala globalnu pozornost i iznova popularizirala umjetnost performansa u svim dijelovima New Yorka.
Danas se performansom bavi čak i Lady Gaga, a galerije po Williamsburgu i Bushwicku ugošćuju brojne mlade autore koji pomiču granice uvriježenog gledanja umjetnosti.
A bubamare s početka priče? Nakon što su u galeriji Grace sat vremena plazile po tijelu britanske umjetnice Poppy Jackson, Jill i Hoke preselili su ih na imanje na sjeveru države koje su kupili novcem od prodaje stana u Williamsburgu. Smješteno u neposrednoj blizini novoutemeljenog Instituta Marine Abramović, postat će rezidencija za umjetnike iz cijelog svijeta, koji će u ubavom krajoliku sjevernog New Yorka promišljati svoje buduće radove. Premijerno će ih predstavljati u galeriji Grace, u gradu koji je unatoč promjenama i dalje jedno od najvećih kulturnih središta svijeta.
– Umjetnici su otporne biljke. Otjeraj ih, preseli, ali oni će uvijek naći novi prostor za testiranje granica kreativne slobode. A mi ćemo biti tu da ih u tome podržimo – zaključuje Jill. I ja joj bezrezervno vjerujem.
>> Publici je davao niz banalnih vježbi za njihovo liječenje, a potom ih šokirao fotografijama
>> Ludi ritam u kojem je na trenutke nemoguće misao ispratiti do kraja
Draga gđo. Zajović. Niti hibernirane bubamare u nekom frižideru u New Yorku ne mogu sakrtiti Vaš teški provincijalizam.Niti katolički moral, kako ga Vi nazivate, niti obiteljske vrijednosti ne guše ništa niti nikoga.