Bivša ministrica obrazovanja Ljilja Vokić dobila je u svoje vrijeme
popriličnu dozu ciničnih komentara kad je rekla da ustaje kad muškarac
uđe u prostoriju, ali nikad zbog tih riječi nije bila svedena na
političkog redikula. Kritičari su joj stavljali na dušu da ne ide u
korak s vremenom, ali joj nisu uskratili poštovanje.
Ljubo Ćesić Rojs je uveseljavao javnost sirovim primjedbama na račun
hrvatske tranzicije poput antologijske rečenice "tko je jamio,
jamio je" ali nikad nitko nije doveo u pitanje njegovu
inteligenciju. Predmet ruganja nije bio ni Anto Kovačević, bivši
zastupnik čiju je saborsku karijeru obilježila seksistička rečenica o
madracu i mudracu.
Prozivan je za primitivizam, ali ne i za to da ne zna baratati
riječima. Moglo bi se tako nizati u nedogled, sve do zaključka da je u
hrvatskoj politici bilo puno osebujnih figura, ali nitko nikad nije bio
predmet javne poruge kao što je u posljednje vrijeme ministar policije
Ivica Kirin.
Mladi će Sanaderov ministar to, dakako, preživjeti. Malo će crvenjeti,
koprcat će se prebacujući odgovornost na "zločeste novinare" koji mu
podmeću, izmišljaju i krivo ga citiraju. No, na koncu će sve to proći.
"Jubito ministar" neće zauvijek biti prikucan na zid srama. Istina,
možda neće uspjeti opstati tako dugo u visokoj politici kako se nadao,
ali uvijek se može ponovno okušati na lokalnoj razini.
Ostaje, međutim, pitanje koliko dugo Hrvatska može trpjeti nedovoljno
kompetentne ljude na državnim dužnostima. Mandat koji polako istječe
pokazao je da društvena tolerancija pada razmjerno dostupnosti novih
medija najširoj populaciji. Potrošač političke robe koji stavlja pod
sumnju stupanj slobode u konvencionalnim medijima, uvjeren kako zbog
interesa vlasnika ili politike neće uvijek objaviti punu istinu, vrlo
se jednostavno uključuje u svijet informacija jer su vrata interneta
otvorena svima.
Od pasivnog konzumenta on postaje aktivan čimbenik, analizira,
kritizira, proziva, zahtijeva, otkriva informacije o političkim
zvijezdama... Nakon internetskog serijala "Kiro Prosviro" čini se
da nijedan budući sastavljač vlade neće moći sebi dopustiti da baš do
kraja slijedi prizemnu logiku kako ministar ne mora biti stručan u svom
resoru, jer je to prije svega politička pozicija.
Slučaj razigranog ministra Kire, koji kraj mandata dočekuje kao
nedostižna zvijezda interneta pokazuje, naime, da to pravilo ne drži
vodu baš u svakom slučaju. Koliko političkom ugledu jednoga ministra
pridonosi i to što je stručni autoritet u svome resoru pokazuje,
uostalom, primjer ministrice graditeljstva Marine Matulović Dropulić.
Ni oporba ni kritički nastrojena javnost je, naravno, neće štedjeti,
ali joj apsolutno nitko neće osporiti da zna o čemu govori, što želi
napraviti i da ima petlje s time se uhvatiti ukoštac. I za
potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, nakon početnog nesnalaženja u
političkoj areni, oporbeni zastupnici izgovaraju riječi pohvale.
Istina, u kuloarima, jer ih zbog političkih pozicija ne žele izgovoriti
naglas. Pogotovo u izbornoj godini.
Premijeru kao što je Ivo Sanader, čije se široko obrazovanje ističe kao
jedna od njegovih najvažnijih odlika, priličila bi vlada sastavljena od
sličnog materijala. Ekipa koju on vodi, međutim, slovi kao najmanje
kompetentna izvršna vlast od začetka hrvatske države.
Verbalne vratolomije ministra Kirina, koji obožava strane riječi iako
ih koristi na potpuno nesuvisao način, dolaze kao krunski dokaz njihove
kolektivne nekompetentnosti. To prema većini ministara nije pravedno,
ali kako to obično biva, padaju kao kolateralne žrtve opće nepovoljne
slike.
Kirinov politički poučak
