Inicijativa malobrojne, ali bučne i ratnohuškačke udruge David o oporezivanju crkvenog bogatstva očito je bila potpuni promašaj. Ne toliko zbog toga što je prikupljen zanemariv broj potpisa (a koji je trebao parirati 710.000 onih za zaštitu braka), niti zbog paušalne i šlampave obrade u medijima, nego zbog toga što je od samoga početka smišljen kao kukavičje jaje, koje je trebalo detonirati eksploziju nezadovoljstva navodnim bogatstvom Crkve i ostalih vjerskih zajednica. Pa se postavlja pitanje da li je ta inicijativa doista imala namjeru napuniti državnu kasu novim dotokom novca novog poreznog obveznika ili ga tek svjetonazorski i ideološki denuncirati?
Kao prvo, tako zamišljen porez na bogatstvo ne postoji u hrvatskom poreznom sustavu, pa mu ni Crkva ni ostale vjerske zajednice nisu podložne. Aktualni se ministar financija, npr. trudi uvesti porez na nekretnine (kao jedan oblik bogaćenja i štednje) i ako mu uspije taj zahvat, jasno je da će i se oporezovati i nekretnine vjerskih zajednica. Drugo, Crkva i ostale vjerske zajednice i po Ustavu i po posebnom Zakonu o vjerskim zajednicama te po pojedinačnim ugovorima s državom imaju poseban status u društvu. Ne zbog puke i apstraktne “posebnosti” ili da su iznad društvenih normi, nego naprosto zato što, gledano u tom svjetlu, nisu profitne institucije, tj. njihov je habitus i poslanje posve drukčije. Država u istom svjetlu prepoznaje i brojne udruge, pa im zbog te svijesti ne nameću financijske obveze kao ostalima. Štoviše, financijski ih obilno pomažu iz državnog proračuna i raznih ostalih zajedničkih budžeta. I državi ne pada na um tražiti račun za misu, pogreb ili molitvu. Toga se čak ni najrigidniji komunisti u svoje doba nisu sjetili! Oni su jednostavno bili oteli i – kvit. Zatim, vjerske zajednice zahvatio je dio porezne reforme kod ulaska Hrvatske u EU, pa će ostati bez dosadašnjih carinskih i poreznih povlastica na donacije koje su dosad pristizale iz inozemstva. Baš kao što im kroz prste “curi” i 25 posto PDV-a, kojega plaćaju (kao i svi građani) u punoj cijeni kao krajnji korisnici, tj. ne mogu ga odbijati kao predporez, što bi hitno trebalo izmijeniti. Crkva se nekome izvana doista može učiniti bogatom. Osobito u krizi. Velike palače u kojima žive biskupi i zgrade koje se koriste ostavljaju takav dojam.
No, onih u crkvenoj strukturi koji koriste taj sjaj i raskoš nema više od 10 posto (s time da nisu u vlasništvu, nego samo na korištenju). Najveći dio klera živi srednje tj. poput većine stanovnika zemlje, a oko 20-25 posto svećenika bori se s priličnom oskudicom, pa je sama Crkva uvela prije desetak godina solidarni financijski sustav, kako bi ujednačila standard svojih službenika. Crkva je sigurno u ovom vremenu krize trebala biti socijalno aktivnija i propulzivnija od uobičajene karitativne djelatnosti, jer u svom sustavu ima dovoljno manevarskog prostora za pokretanje ozbiljnih socijalnih inicijativa. No, trenutačni nepoduzetni mentalitet crkvenog vodstva takav je kakav je, pa se to ne ogleda samo na tom socijalno-gospodarskom polju, nego i na mnogim drugima.
No, to ipak nije razlog da se Crkvi i vjerskim zajednicama nabija samozvani “harač” na neko imaginarno bogatstvo. I to baš od udruge za koju poznavatelji prilika kažu da je produžena ruke sljedbe, tj. sekte. Što samo po sebi nije ništa loše, nedajbože! Ali u ovakvom okršaju to nema veze s borbom za demokraciju i građanska prava, već smrdi na svjetonazorski konflikt. Dio javnosti koja se hvata na taj ljepak barem bi toga trebala biti svjesna.
