Čovjek se više ne može kao nekad opušteno prošetati skupim newyorškim trgovinama. Gledaš što ima novo, koje boje dolaze, koliko treba smršavjeti za novi stil hlača, sve probaš i ništa ne kupiš, a nitko te ne gleda ljutitim pogledom.
Smješkaju se prelijepe prodavačice dok vraćaju na vješalice isprobane skupe kompletiće pobacane po podu garderobe i kažu dođite nam opet, a pretjerano nabildani portir otvara vrata i drži ih koju sekundu duže... dok izlaziš našprican novim parfemom Guccija,Versacea ili Ralpha Lorena. Sve se to, draga moja, promijenilo! U to me uvjerava moja newyorška prijateljica, slikarica i dopisnica brazilskih novina.
Obavezno naglašava da je američka državljanka, jer se ponosi time što je navrijeme riješila zahtjevan posao oko papira i izvukla se iz ralja imigracijskih zakona i pravila. Nije se izvukla od starih navika pa i dalje, kao slučajno, zaboravi platiti sve porezne obveze na koje je podsjeti Big Brother šaljući opomene, ali ona tvrdi da nijedna Amerikanka nije savršena. Pa nije ni ona! Ali, nažalost, savršena je američka porezna uprava, koja sve vidi i sve zna. Čak i koliko je potrošila u božićnom kupovanju.
A to ne bi ni rođenoj majci priznala jer je, tvrdi, brojka zastrašujuća. “Bajka s bundevom i princem je nestala. Uđem ovih dana u butike na Petoj aveniji a trgovkinje se bacaju na mene, vuku za rukav, govore da moram probati nove mantile ili košulje, a tek cipele! Ne mogu kao nekada uživati u miru gledajući ih, sanjajući kako bih u njima trebala glumiti Pepeljugu.
Odmah naređuju da sjednem, donose zadnji par, ma nije moguće, točan broj, samo je mene čekao i moju kreditnu karticu. Poludjeli su od želje da nešto odaberem, jer istina je da rijetki štogod zaista i kupe. Ne treba meni Bush govoriti da nismo u recesiji. Zna li on uopće definiciju recesije? Pokazuje li njemu Laura koliko je platila crveni kompletić za suprugovo obraćanje naciji?
Zna li on koliko stoji dooooobra torba? Za njega je Amerika ponosna zemlja, sve se može kad se hoće, pa i prevladati kriza! Razumije li taj čovjek da ja ni na sniženjima više ništa ne mogu kupiti jer me strah da ću pretjerano potrošiti a možda izgubim posao, pa će se istopiti ušteđevina te moja lijepa garsonijera na Manhattanu koju isplaćujem godinama završiti kao poklon ljubavnici ruskog bogataša jer ja neću moći vraćati kredit i Bank of New York će je s radošću prodati.”
Pa nije tako crno, tješim je, kakva recesija, ne paničari, bit će bolje. Otputuješ u Europu i shvatiš da je euro nedostižan, ili odeš u Hrvatsku pa promijeniš sto dolara za 480 kuna i pokušaj društvo odvesti na ručak!
Ne znaš ti da smo mi nekada u Zagrebu imali redove za kavu, a vozili se automobilima svakog drugog dana ovisno o tome jesmo li parni ili neparni broj. To je bila kriza, uvjeravam je, ali ona mi se smije, kaže da izmišljam, da to zvuči banalno, i neka pronađem pametniji način da je utješim. Za nju je problem što više ne može izdvajati 130 dolara mjesečno za bojenje kose i frizuru na Manhattanu nego ide u Brooklyn gdje to obavi za 40 dolara. Svoga kućnog ljubimca Diva, psića koji stane u njenu torbu, ne vodi kao donedavno kod specijalnog frizera za pse nego ga šišaju za 65 dolara u Petco gdje po njezinu mišljenju dolazi “pseća sirotinja”.
Odrekla se i skupe kave u Starbucksu, tjednu masažu skratila je s jednog sata na trideset minuta, a posteljinu i košulje ne daje na skupo kemijsko čišćenje nego u zajedničku praonicu u zgradi gdje joj kućna pomoćnica njezine susjede sve uredi nacrno, za 20 dolara. Još bi ona mene davila svojom recesijskom krizom da nisam na hrvatskom počela urlikati kad je njezin Div netom pedikiranom šapom prolio kapučino po mojim hlačama. Kupljenim prije recesije, dok je kako kažu Bog hodao po Americi.
