Iz izjave premijera Milanovića o Dajli očito je da je pobijedila struja kardinala Bertonea, koja je vodu u slučaju Dajla kanila navesti na politički, a ne (više) na pravosudni mlin. Naime, crkveni i politički kuloari rješenje Dajle, po novome, vide u političkim pregovorima i dogovorima. Na sudu se, naime, može i izgubiti. Ali što sve to znači, teško je reći i nakon ovoga posjeta Vatikanu, premda se osjeća intencija da Kukuriku vlast “popravi” i ono što misli da je ona prije njih zabrljala. Kako će to učiniti ne miješajući se u neovisnost pravosuđa, bit će zanimljivo vidjeti. Naime, Dajla je dosad prošla kroz mnogo ruku, a još je više ruku želi posjedovati. Darovnicom je pripala talijanskim benediktincima iz Praglie, komunisti su je oteli i odštetili Talijane, hrvatska država vratila ju je Crkvi, ali ne Talijanima nego Porečko-pulskoj biskupiji, koja je dio prodala, pa su Talijanima narasli apetiti i tražili su povrat, gdje su imali i podršku kardinala Bertonea, sve dok cijeli čvor država lani nije presjekla tako što je povrat proglasila nevaljanim i upisala se u zemljišne knjige. Sve sluti na vrlo crn scenarij, ali kako dalje, vidjet će se i čuti.
Baš kao što je zanimljivo bilo čuti opasku premijera Milanovića da je “Papa nevjerojatno fokusiran za čovjeka od 86 godina,” koja osim što će se svrstati u zbirku njegovih nedorečeno-nesuvislih izjava, otkriva da je priprema premijera za put u Vatikan bila u tome dijelu manjkava. Odnosno, da naš premijer nije prije puta u Rim pročitao ni jednu Ratzingerovu knjigu ili barem govor i angelus, koji bi mu otkrio da vitalnost i duhovnost čovjeka na tako visokoj funkciji ne kopni s godinama, nego naprotiv! Čuditi se vitalnosti 86-godišnjeg pape može samo netko tko je mislio da posjećuje dom za umirovljene svećenike, a ne Petrova nasljednika koji čvrsto u rukama drži kormilo jedne goleme i ne baš lako upravljive institucije kao što je Katolička crkva.
No, to nije prva kriva Milanovićeva procjena pape Benedikta XVI. Prva je bila za njegova lanjskog posjeta Zagrebu kada se Milanovićevo ime (tada još u oporbi) našlo na listi uglednika javnog, političkog i kulturnog života, odnosno ljudi koji su se u HNK trebali susresti sa Svetim Ocem. Kada se pročulo da lider oporbe neće (ili čak ne želi) doći, stvorila se čitava zbrka, a na kraju stradao je neimenovani poštar za kojega su u SDP-u ustvrdili da je pozivnicu odnio na krivu adresu. Odnosno, u Sabor, a premijer ju je očekivao u stranačkim prostorijama. Ili obratno, sasvim je svejedno.
Milanović se ipak odlučio smilovati i otišao je u HNK, gdje je bio, s papine strane, jednako (ne)primijećen, kao i ostalih stotinjak uglednika, osim onih 20-ak sretnika koji su se domogli pozornice. No, u javnosti je ipak ostalo zabilježeno da je ondje bio pa mu je okomita crta na ucrtani minus prerasla u plus.
Ako se Milanovićev odnos prema poglavaru Katoličke crkve uspoređuje s onim Ivice Račana, čiji je Milanović nasljednik i baštinik, pa čak i Stjepana Mesića, čiji svjetonazor dijeli, onda su oni različiti kao nebo i zemlja. Račan je bio doslovce oduševljen susretom s papom. Milanović je očito “fokusiran” na neke svoje točke u tim odnosima pa je primijećeno da nije (kao što to obično biva i što malo tko propušta) k papi došao u pratnji supruge. I to je poruka iz koje se štošta na relaciji Benedikt XVI. – Milanović da iščitati, a prije svega osobna distanca premijera prema vrhu Crkve, koji je na vlast došao i glasovima katolika. I kojima je Dajla na srcu. Ne kao nekretnina, ni teritorij, nego metafora surovosti doba u kojemu živimo.
