Na oronulom pragu stare roditeljske kuće stajao je kao oduzet. Sve to vrijeme provedeno daleko od ove škrte zemlje, na kojoj je proveo nekih petnaestak nedužnih godina svoga ranoga djetinjstva, rasplinulo se poput balona od sapunice pri spomenu njezina imena.
– Ina! – čuo je glasno dozivanje.
Vrati se, Ina! – povik postajaše sve glasniji i nestrpljiviji.
Nije se želio okrenuti i prekinuti tu navalu sjećanja na dane koje je, kao tek stasao mladić, provodio tu u malom prigradskom naselju, okružen ljubavlju i brigom roditelja koji su se osim o njemu skrbili i o starijem bratu, studentu medicine. Skroman život i odricanje ne bijahu preprekom da se raduje svakom novom danu snatreći o boljoj budućnosti koja ga je čekala tu, uz brata koji mu je bio najveći uzor, i roditelje koji su ga naučili svemu što je držao vrijednim u životu. I tada, kada djetinjstvo neprimjetno stade uzmicati pred prvim burnim godinama mladalaštva, ugledao je nju, djevojku koja mu je zarobila srce već pri prvom susretu. Njezina blijeda put, nemirna riđa kosa, grlati osmijeh i oči zelene poput gorskog izvora, bijahu centar njegova života. Radovao se njihovim sve češćim susretima, dugim šetnjama uz obalu rijeke, nedužnim pričama o tome što ih čeka sutra...
S u t r a!
Što može donijeti sutra bezbrižnom mladom paru, na samom pragu života, zanesenom tihim plamom prve mladalačke ljubavi, opijenom blagim nagovještajem nadolazeće strasti i sve bolnije žudnje.
Poput plamteće zvijezde repatice, na svom gorućem putu, to je s u t r a u svom rušilačkom bijesu donijelo rat, razaranje, tugu i očaj...
Brat mu je, kao dragovoljac, prvi poginuo negdje na nekom banijskom ratištu, zavivši u tugu njihov skromni dom. I dok je otac s godinama kopnio u tuzi i očaju, majka se s njim sklonila rodbini u inozemstvo.
Samo je pitanje dana kada će se vratiti, mislio je u početku, jer čeka ga ona; djevojka riđe nemirne kose, blijede puti i grlata osmijeha. No, godine su slijedile jedna drugu, naslagale se na njegova ramena i, kada se najmanje nadao, osjetio je kako mu sjećanja blijede kao i želja za povratkom.
Potom je, iznenada, stigao brzojav na njegovu adresu. Otac je bio na samrti i, ako ga je želio zateći živa, morao je žurno natrag u mjesto iz kojeg je morao otići bez prave spoznaje o tome što ga čeka s u t r a...
– Ina! – povik ga vrati u stvarnost.
Okrenuvši se polako, bez nade, nađe se odjednom oči u oči s desetogodišnjom djevojčicom koja se, djetinje nevješto, nastojala sakriti, pretpostavio je svome ocu, iza procvala grma jasmina nadomak njegovu kućnom trijemu. Suze mu zasjaše u kutovima očiju od pogleda na nemirnu riđu kosu i grleni smijeh djeteta i on, prvi put u životu, zarida bolno i neutješno, napokon, za svime onime što je zauvijek nepovratno izgubio u svom životu. Na trenutak mu se učini kako ga s trijema gledahu dobro poznata lica; brat na odlasku, majka ruke podignute na pozdrav, otac nijem od brige i straha... A tu, kraj grma rascvala jasmina, smiješila se Ina, njegova djevojka! Nakon tolikih tegobnih godina nije se sramio suza koje su mu poput nezaustavljive bujice tekle niz lice. Napokon je shvatio kako ga navala osjećaja vraća tamo odakle je, nekad davno u panici i strahu, pobjegao u okrilju noći i mraka...
Ta erupcija potisnutih emocija napokon ga je vratila na prag rodnoga
doma koji i danas, ma kako oronuo bio, jedini čuva draga sjećanja na bezbrižne dane mladalaštva, prvu dječačku ljubav, ali i obitelj koju nikad više neće prepustiti zaboravu.
www.vecernji.hr/kratkaprica
