Umjetnik Dimitrije Popović u četvrtak je u Galeriji Klovićevi dvori predstavio svoju novu knjigu "Slikarstvo i mržnja" objavljenu u izdanju Naklade Ljevak. Taj istaknuti slikar, kipar, grafičar i pisac u knjizi istražuje interesantnu tezu da je mržnja, a ne ljubav ili pozitivne emocije, pravi pokretač umjetničkog stvaralaštva. Svoju premisu potvrđuje nizom primjera u povijesti umjetnosti analizirajući mitološke motive poput Meduze i Medeje te prizore iz Biblije u djelima svjetskih umjetnika – od starih majstora poput Michelangela, Da Vincija, Caravaggia te Artemisije Gentileschi, preko Goye, Picassa i Dixa do Duchampa i Tzare.
Činjenica je, smatra Popović, da su mahom najveća djela u povijesti umjetnosti kompozicije koje su inspirirane takozvanim mračnim temama.
– Pogledajmo vrhunska djela literature, od grčkih tragičara Euripida i Sofokla, preko Dantea i Shakespearea, do Dostojevskog i Ciorana, i vidjet ćemo kako je u njihovim ostvarenjima dominantniji taj negativni aspekt čovjekove prirode. Kažem dominantniji, jer u čovjeku kako je govorio Baudelaire simultano postoje dvije oprečne težnje, jedna prema Bogu, dakle dobru i druga prema demonu, dakle zlu. Čovjek permanentno živi apsurdnu dvojnost svoje tragične prirode. Ako pogledamo domenu kršćanstva, time se bavi poseban dio moje knjige, dakle mržnju prema Kristu i njegovom nauku, perverzne načine mučenja kršćanskih svetaca, opet je jasno u kolikoj su mjeri ti motivi bili inspiracija umjetnicima, posebno slikarima renesanse i baroka. U povijesti kršćanske kulture odnosno umjetnosti sakralni motivi sa stradanjem mukom, martirijem i raspećem Kristovim brojniji su od ljupkih scena rođenja Kralja nebeskog u jaslicama – elaborirao je Dimitrije Popović u intervjuu za Večernji list u povodu izlaska knjige "Slikarstvo i mržnja".
Na promociji se okupljenima obratio i recenzent knjige, akademik Krešimir Nemec, poduprijevši tu ideju te kazavši kako je mržnja kao antropološka konstanta i bitna sastavnica ljudskoga oduvijek privlačila umjetnike te da mržnja i zlo imaju veći estetski kapital nego dobrota i vrlina. A riječ je ovdje zapravo, kao što je Nemec napisao i u svojoj recenziji, o interdisciplinarnoj psihološko-sociološkoj studiji o fenomenu mržnje te oblicima njezine tematizacije u likovnoj umjetnosti. Ipak, istaknuo je sam Popović, mržnjom se ne može slikati.
– Mržnja je nešto što je potpuno suprotno samom činu stvaranja, koji je nešto pozitivno, nešto što angažira umjetnika i njegovo biće. Ljepota slike, izraza, forme, pak omogućuje da se kroz mračnu temu dotakne i potakne ono plemenito, duhovno, što čini ljepotu ljudskog bića – kazao je Popović koji je oblikovao i naslovnicu knjige, na nju stavivši portret Sigmunda Freuda iz njegovog ciklusa "Frojdizmi", čime je htio ukazati na nesvjesno i nagonsko.
Na promociji u Klovićevim dvorima pojavio se niz osoba iz hrvatskog javnog života, a među njima bila je i Severina, koja je s Popovićem nekoliko puta surađivala. Tako je 2010. godine na otvorenju njegove izložbe u muzeju Mimara utjelovila Salomu, a nekoliko godina poslije na izložbi u dubrovačkoj palači Sponza, i Mariju Magdalenu. Ovog puta, performans "Juditino svitanje", inspiriran starozavjetnim mitom o Juditi, na predstavljanju knjige izvela je manekenka Ivana Majstorović, ležeći na postolju s okrvavljenom maskom i Holofernovom odrubljenom glavom među nogama.
