Ljudi moji, je li to moguće? Još prije dva dana splitski se
HNK zaklinjao u umjetničke slobode, štitio autorski rukopis
mladog Olivera Frljića, redatelja Euripidovih
“Bakhi”, i davao mu odriješene ruke da
diže prašinu predstavom provokacije, da uzburka
uštogljenju hrvatsku teatarsku scenu (jer o tome će se
pisati), a dan uoči premijere učinio je birokratski harakiri, gotovo
nezabilježen u povijesti hrvatskog teatra.
Hoćemo se poigrati uvoznim rješenjima, imitirati svijet,
biti avangarda u svakom smislu, a kad tamo, za takav umjetnički stil
nemamo petlje! Previše je to za niski prag umjetničke
hrabrosti svakog pa i splitskog establišmenta, koji je,
slikovito rečeno, želio i stisnuti i prdnuti.
Doda li se svemu tome začin neizbježne politike, ruke vezane političkim
dugovima i nenapisanim i nepotpisanim dogovorima i ugovorima, jasno je
što je dovelo do skandala koji će dugo puniti stranice
(ne)kulture.
Ne znamo bi li predstava bila dobra ili loša, bi li publika
bila šokirana, ljuta, nezadovoljna ili
oduševljena, ali je bjelodano jasno da je odgovorna osoba
– zašto ne reći ime ravnatelja Milana
Štrljića – zagrizla u tvrd orah, u prevelik
zalogaj za koji nije dorastao. Pojela ga je priželjkivana prejaka
provokacija, ali, eto, za nju nije imao dovoljno hrabrosti.
POGLED
Birokratski harakiri
