Romanopisac, esejist, pjesnik, autor kazališnih, radijskih i televizijskih djela, višestruko nagrađivani autor... No domaća javnost Veljka Barbierija ponajprije prepoznaje (i voli) zbog njegovih brojnih radova na temu hrane. Najnovija djela na tu temu su mu tri knjige recepata “Večernjakove bajke o hrani” i zato je ovaj razgovor nužno počeo, ali i završio, u bajkama.
Koja je vaša omiljena klasična bajka?
Bajke su dio mojih uspomena na djetinjstvo provedeno u Makarskoj, u našoj kući oslonjenoj o tada potpuno nevinu šumu, u susjedstvu sa stablima i biljem, vjevericama, puhovima, zečevima, divljim mačkama i jazavcima, a ponekad je znala iz gustiša izroniti i lisica i prišuljati se sve do ograda našeg đardina. O tome sam i prošle godine objavio knjigu pjesama u prozi “100 koraka po šumi”. Knjiga je svojevrsna bajkovita oda djetinjstvu i prirodi koja govori svojim jezikom. No, kada govorimo o svijetu ljudi, odrastao sam u socijalno mnogo osjetljivijim vremenima, pa su mi tako najdraže dvije bajke Hansa Christiana Andersena, toga melankoličnog, poetičnog i sjetnog branitelja nesretnih i siromašnih. “Mala sirena”, budući da sam odrastao i uza samu obalu mora, i “Djevojčica sa šibicama” iz koje zrcali sva tuga ali i duhovno uzvišenje malih patnika kojima smo okruženi.
Kako je moguće da, izuzme li se horor u Ivici i Marici i otrovana jabuka u Snjeguljici, junaci bajki ne jedu?
Svojoj kćeri sam kad je bila mala pričao bajke vezane uz prirodu i kuhinju, koje sam kasnije zapisao, a neke i uvrstio u knjige. Jer gastronomija je sama po sebi čaroban i bajkovit sustav koji u postupku pripreme hrane otkriva mnoge zanosne tajne. Pročitajte samo Andersenovu bajku “Kraljevna na zrnu graška” i “Pet zrna graška” koje se navode i u ovim mojim bajkama o hrani, pa potom “Magareći kupus i čarobna salata”, “Božju hranu” i “Repu” braće Grimm, potom Hoffmanova “Kepeca nosonju”, bajku o vrsnom kuharu i začaranoj pašteti koja ga je spasila vještičina prokletstva i pretvorila u princa, ili narodne bajke “Golema repa” i “Čarobni kotao” koja je također u knjizi, kao i tursku bajku “Imam se onesvijestio”. Dakle, junaci bajki i te kako jedu, iako to nisu one najraširenije bajke. O Šeherezadi i “1001 noći” da ne govorimo, kao i o mnoštvu antičkih, istočnjačkih, američkih bajki, mitova, basni i bajki koje se izravno dotiču kuhinje, slaganja namirnica i jedinstvenih jela. Po njima bi se mogla napisati cijela jedna velika kuharica, čiji su ove “Večernje bajke...” tek mali dio.
Po čemu su posebne ove nove, upravo izašle knjige bajki i recepata?
Knjiga “Večernje bajke o hrani” logičan je nastavak mojih prethodnih gastroliterarnih djela, ali s jednom važnom iznimkom. U njoj se sve pokušava pretvoriti u bajku: i davni kuhari, i živi ljudi, drevni gurmani, lica iz pravih bajki, namirnice i, naravno, recepti, koji su metafore životne i duhovne bajkovitosti.
U kojoj je fazi film koji se snima po “Epitafu carskog gurmana”?
Za sada je u završnoj fazi priprema za snimanje. Premijera će biti dogodine.
Pripremate li nove epizode legendarnih televizijskih “Jelovnika izgubljenog vremena”?
To je već druga priča. “Jelovnici...” se repriziraju i po tri puta tjedno i ovog ljeta bili su vraćeni, no za sada još ništa novo. Nadam se, ali HTV ipak nije bajka...
