Jedna žena vozi se ulicama uzavrelog ljetnog grada. Trpi jaru neklimatiziranog automobila jer više nema svoj dom, tek sjećanja na loš brak i još lošiji razlaz. Jedan pogrebnik želi imati Chanelov puder. On ne zna kako se čita ta marka, ali zna da je to najbolji puder, a on želi da “njegovi” mrtvaci izgledaju lijepo. Ili pak dvije prijateljice. Jedna plače nad izgubljenom ljubavlju, žali za muškarcem koji je otišao iako je činila sve što je on želio, čak i pobacila tek začeto dijete. Ona druga sluša, dodaje maramice, priprema sendviče. Tek losos na putru i magnet na hladnjaku otkrit će da je ona žena u čije je naručje pobjegao taj muškarac...
Ovo su samo neki od junaka priča Suzane Matić, sabranih u zbirku “Ne naginji se unutra” (Hena com, urednica Marina Vujčić, 109 kuna). Autorica je sjajna “kratkopričašica” koja priče objavljuje i u sklopu Natječaja za kratku priču Večernjeg lista “Ranko Marinković”, a iza svake njezine priče ostaju “romani” onog što se dogodilo prije, ali i poslije toga. To prazno platno ili list papira koje ostavlja mašti svakog čitatelja odlika su njezina stila.
Postiže taj dojam rijetkim umijećem kojim u nekoliko rečenica doslovno razgoliti svoje junake, izokrene im utrobu, dopusti čitatelju da zaviri u nju. Stoga ova zbirka nosi i vrlo vješto izabran naslov, jer ovo jest pogled prema unutra. Dok čitamo, gledamo unutra, u neke tek naoko obične živote, u sudbine koje doslovno mogu biti sudbine nekoga s kim živimo vrata do vrata, ako već ne i iza istih vrata. Zbog toga što tu naoko nema ničega mudrog, tek sasvim malo “iščašena” svakodnevica, čitatelj suosjeća, pati, razumije sve likove ovih priča. Čini mu se da je i sam “unutra”!
