RAZGOVOR S BRANKOM HRIBAROM

Danas je čitanje površno, pa je i pisanje površno

hribar
Arhiva
22.10.2009.
u 17:14

Česta je sudbina autora da ga u popularnosti nadmaši vlastito djelo, ali i potomci. Sličan je slučaj s Brankom Hribarom, autorom teksta za pjesmu „Pjevat će Slavonija“ i oca filmaša Hrvoja.

Česta je sudbina autora da ga u popularnosti nadmaši vlastito djelo, ali i potomci. Sličan je slučaj sa samozatajnim Brankom Hribarom (Požega, 1930.), autorom teksta za poznatu pjesmu „Pjevat će Slavonija“, oca filmaša Hrvoja i djeda Sare Hribar. Iako medijski zapostavljen, vrijednost njegova književnog rada, pjesničkog i proznog, prepoznao je žiri ovogodišnjih vinkovačkih Dana Josipa i Ivana Kozarca i nagradio ga Nagradom za životno djelo. Tim povodom pitamo ga o trenutačnim osjećajima.

 – Pomiješan je osjećaj. S jedne se strane razgali srce što se to dogodilo i što se Slavonija, iz koje sam potekao, vratila srcu iako joj fizički ne pripadam već dugo. S druge strane susret je to sa starim znancima, vršnjacima piscima s kojima sam proteklih godina bivao na književnim manifestacijama izvan Slavonije, ali najčešće u Brodu, Đakovu, Osijeku, Vinkovcima.

Nekako smo svi mlađi, življi u ovakvoj prigodi. Nagrada me podsjeća kako je puno toga iza nas, kako je vrijeme proteklo i kako već dugo trajemo, sve me podsjeća na misao – zbog pjesama i smijeha već je davno zatvorio vrata vječnosti. Imam tremu već i samo zato što sam tu, a nekako sam u poziciji u kojoj je bio Ranko Marinković kad bi ga ispitivali „Pišete li još?“, a on bi odgovarao „Ma, kakvi, ni pismo!“. Dakle, ovog trenutka me obuzimaju ti izmiješani osjećaji bola, što je projurilo vrijeme, a opet zadovoljstva da postoji svijet koji je nešto zabilježio i zapamtio.

Kakav je slučaj kod Vas s pisanjem, stvarate li nešto novo?

 – Uglavnom miješam kuhačom, dnevno sam u kuhinji, više sam okrenut čitanju nego pisanju. Zato mi je bila šokantna obavijest o nagradi, bio je to zov u područje, mislio sam, kojem sam ulaskom u 21. stoljeće zatvorio vrata. Puno je vremena prošlo od te moje stanke, od velikog projekta „Ministrant“, koji sam zamislio kao svojevrsnu autobiografsku prozu, moju sjenu, a onda sam ga prilagodio ratu i tome što se događa kad ljudi naglo podivljaju. Ne radim u kontinuitetu pa mi se teško vraćati tekstu. U međuvremenu sam napisao poglavlje ili dva, ali Kozarčeva nagrada me potiče da nastavim.

Što smatrate najvrednijim u svojem opusu?

 – Mislim da je to knjiga „Adam Vučjak“, knjiga o prijateljstvu, to sam u potpunosti ja, ono što ja jesam. Još nije “pročitana” kako treba, sva njezina slojevitost.

Što čitate, koje domaće autore volite, cijenite?

 – O poeziji se ne bih izjašnjavao, ona ima svoje zatvorene cjeline, ne bih izdvajao nikoga jer su mi svi jednako blizu i jednako daleko. U prozi mi se posebno sviđa Jergović jer ima blagoglagoljivost, intuiciju i dobre misli, dosjetljivost, zna od detalja graditi estetsku vrijednost. U našoj me književnosti smeta što ne postoje poticaji na ljudskost u ljudima, poticaji na ljepotu, danas se to izgubilo. Osovina svega je nešto drugo: rječitost ili tehnička okretnost, tu je ta interferencija vizualnih medija, filma i televizije. Sve skupa se vrti bez osjećaja, bez osjećaja za onoga kome se autori obraćaju. Čitaš, čitaš, čitaš, gledaš, gledaš, gledaš i pitaš se zašto sve to? Nevolja počinje od toga što knjiga ima sve više, čitanje je sve površnije pa je i pisanje površnije. Sve je produkt marketinga.

Jeste li utjecali na sina Hrvoja, filmskog redatelja, da se počne baviti filmom?

 – Hrvoje je rastao u klimi koja je imala sve: i literaturu i film i glazbu i kazalište, jer se u našem malom stanu u Vlaškoj okupljalo umjetničko društvo Zagreba. Kada je imao osam-devet godina, pitao me poslije gledanja nekog filma kako izvedu da se čovjek popne na nešto, kako to rade. Ja slušam glazbu, gledam film, pratim radnju, a on je već tada razmišljao kako nastaje film. Nismo ga usmjeravali na film, dali smo mu sve drugo potrebno, prije svega da svoje misli zna izravno izgovoriti i napisati.

 Što kažete na filmski uspjeh unuke Sare?

 – Mislim da je prejako i naglo buknula na Danima hrvatskog filma dobivši nagradu “Zlatna kolica”. Nisam sretan zbog toga iako mi podgrijava ponos. Bojim se za njezin daljnji razvitak. Obilježena je uspjehom. Kad mladi čovjek napravi dobro i pošteno neki posao, nije svjestan koliko je to dobro, zbunjen je. Ona dalje radi, ali sam suzdržan jer mislim da je sve bilo prenaglo.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije