Ivana Bodrožić može na svoju do sada sigurno već prepunu policu, dodati još jednu književnu nagradu. U subotu je, naime, na Međunarodnim književnim susretima Cum Grano Salis u Tuzli njen najnoviji roman “Sinovi, kćeri”, ovjenčan Nagradom Meša Selimović.
- Meša Selimović je zapravo jedina regionalna nagrada i samim time ona ima višestruki značaj. S jedne strane, konkurencija je veća nego kod književnih nagrada pojedinačnih država i s obzirom na to da ima selektore iz svih zemalja s prostora bivše Jugoslavije tu su zaista najbolje knjige iz regije. Samim time osjećate i veliku čast kada vaš roman u takvoj konkurenciji bude proglašen najboljim. S druge strane, kao što sam i rekla u govoru prilikom dodjele ta mi nagrada znači jer inzistira na tome da se međusobno razumijemo, na našim sličnostima, a zanemaruje te male razlike koje imamo u jeziku. Upravo na taj način djeluje tako da čitatelji u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, čuju za hrvatske autore, da hrvatska publika čuje za autore iz nama okolnih zemalja, a osim što se time povećava čitanost, djeluje se itekako pozitivno na međusobno razumijevanje i opće društvenu klimu - kazala nam je zadovoljna autorica.
U govoru ste na dodjeli spomenuli i zanimljivu anegdotu o kolegici koja je oklijevala pročitati “Sinovi, kćeri”, u strahu da će biti previše “angažiran”. Što mislite, zašto ljudi zaziru od angažirane književnosti?
Kolegica je na kraju bila jako zadovoljna, čak i oduševljena romanom! Ali evo kada pogledamo u povijest književnosti i vidimo što na kraju o(p)staje kao vrhunska, vidjet ćemo da svi romani koje danas čitamo kao klasike, od Dostojevskog do Kafke, to su sve izuzetno društveno angažirani romani. I ono što neprestano naglašavam jest da je vrlo, vrlo jaka veza između etičke komponente i estetske komponente djela. Teško je pisati dobro i autentično ako niste angažirani oko neke ideje. Naravno, te ideje mogu biti različite, ali po mom mišljenju trebaju biti usmjerene na širenje prostora slobode, u obranu ljudskog dostojanstva, u očuvanje svih onih prava zbog kojih se osjećamo i trebali bi se osjećati kao slobodni ljudi. Bez toga, po mom mišljenju, nema dobre književnosti. Ljudi od angažiranosti zaziru jer ne žele ulaziti u konflikte i izlagati se, međutim, kada stvari u društvu nisu onakve kakve bi trebale biti, kad nemamo svi podjednaka prava na taj život, vjerujem da ne možemo bez tog angažmana. I čini mi se da takav stav najčešće dolazi od autora i pojedinaca kojima je važnije ostati u zoni komfora, nego se izložiti. Pisanje nije i ne bi trebalo biti ono što je od njega stvorila neka romantizirana mitologija: vi sjedite doma, nešto pišete malo pa idete po promocijama pa dobivate nagrade... Ozbiljno i autentično pisanje od vas zaista zahtijeva promišljanje. A kada se uhvatite promišljanja uvidite da mnoge stvari oko vas nisu onakve kakve bi trebale biti i to od vas traži nekakav odjek.
Od J.K. Rowling do Petera Handkea, sve je više slučajeva u kojima se poziva na bojkot autora zbog njihovih svjetonazorskih stavova. Mislite li da trebamo odvojiti autora od djela?
Teško je jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Mogu govoriti jedino iz svoje perspektive i dati svoje viđenje. Vjerujem da autor kao čovjek mora stajati iza onoga što piše i da bez etičkog uloga u tekst koji stvara, ne može autentično i dobro pisati. Također, meni je teško odvojiti figuru autora od teksta koji je napisao. Sve to dolazi iz istog mjesta i nemoguće mi je pronaći opravdanje za bilo kakvu genijalnu umjetnost ukoliko autor koji ju je stvorio opravdava genocid.
U romanu bavite se jednim dijelom i nekim nama još uvijek “kontroverznim” temama o kojima se često ne govori, od nasilja u obitelji do transrodnosti… Kako su čitatelji na to reagirali?
Smatram da takve teme treba što prije prestati nazivati kontroverznima. Iako mi dobronamjerno ponavljamo ono što nam se čini očito, a to je da se oko takvih tema još uvijek diže prašina, dok god to budemo potencirali to će samo davati gorivo javnom diskursu da se takav narativ vrti u krug. Vezano za roman, čini mi se da sam uspjela pronaći tri određena glasa koja čitatelja, kakvog god on uvjerenja bio, ne ugrožavaju, jer sam se trudila svakome dati pravo na njegovu ili njezinu istinu i jednako tako pravo na njegovu ili njezinu bol. Nije mi bilo stalo da napišem pamflet koji će presuditi da su jedni u pravu, a drugi u krivu, već sam zaista pokušala razumjeti fenomene s kojima se se susrećemo i perspektive svakog od likova. I čini mi se da je zapravo taj postupak na čitatelje djelovao tako da ih ne ugrožava i ne tretira kao da moraju pod svaku cijenu promijeniti svoje mišljenje o nečemu, nego da jednostavno, ako je dobro ispripovijedano, sasluša nečiju priču.
Vjerujete dakle u moć književnosti da senzibilizira čitatelja za ono što mu je strano?
Ne da vjerujem, već sam sama to osjetila na svojoj koži. Meni je književnost učinila takve promjene u životu, bila mi je izuzetno važna u periodu odrastanja i potrage za vlastitim identitetom i teškim situacijama, kada bih saznala da nisam sama na svijetu. Kao što je pisao Tin Ujević: "Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego t/ koji nepoznati od tebe žive tvojim životom".
Jedna od narativnih linija u romanu prati djevojku Luciju koja pati od sindroma zaključane osobe. Kako ste došli do te intrigantne ideje?
Dugo je sazrijevao taj roman u meni. Zapravo sva proza koju pišem prati nekakav sličan proces. Prvo kreće istraživački rad, a potom kad skupim dovoljno materijala, pisanje. Ideja za ovaj roman došla mi je slučajno - ili se barem tako čini - kada sam pročitala tekst o ženi koja je zaključana u vlastitom tijelu. S druge strane vjerojatno to i nije bilo tako slučajno jer je neka moja vlastita zaključanost tražila načina da izdiše, da progovori, da izađe van. Teško je da možemo nabasati na neku temu koja nam se čini zanimljivom i zgodnom, pa ju onda tek tako obradimo. Ja mislim da postoji nešto duboko ukorijenjeno u nama što nas same kopa, paralizira, boli, opsjeda... I mora pronaći svoj način da izađe van.
Budimo realni... Dotična je dobila tru nagradu isključivo iz razloga jer zastupa "pravilne" političke stavove. Kao i njen bivši, brat Mime Simić.