Medijski i književno vrlo propulzivan novi splitski književni krug identificiran s muškom klapom “utorkaša” (Baretić, Dežulović, Pavičić, Tomić, Ivanišević...), odnedavno mijenja svoju spolnu/rodnu “čistoću”. Zamutila su je dva snažna pjesnička/prozna ženska glasa koja se više ne smiju ignorirati.
Olji Savičević-Ivančević (pobjednici Večernjakova natječaja za kratku priču i osvajačici mnogih nagrada za zbirku priča “Nasmijati psa”), pridružila se svojim drugim romanom Aleksandra Kardum (1969).
Nakon njezina medijski uglavnom prešućena prvijenca “Ono što sam prešutjela”, roman “Spavaš li?” (“Disput”, ur. J. Pandurić) upravo prisiljava kritiku na reakciju. Jednostavno, ne smije ga se – preskočiti.
Ne samo zato što je nov, darovit izdanak splitske scene nego i zato što nosi potencijal jedne od perspektivnijih hrvatskih autorica, čiji rukopis razmiče granice našega novijeg “ženskog pisma” omeđenoga ekscesnom vulgarnošću i radikalizmom Vedrane Rudan s jedne i logoreičnom nostalgičnom sentimentalnošću Julijane Matanović s druge strane.
“Spavaš li?” progovara (još jednom, ali posve osobito i originalno) o svježim ratnim traumama, kao i o nesreći što se vuče kroz tragičnu povijest ovih prostora u gotovo pravilnim, cikličkim razmacima.
U gustom proznom štivu koje traži zahtjevna čitatelja (a tome logično zaokruženom završnicom višestruko uzvraća), autorica se poslužila višeglasjem likova (stranac na bosanskom ratištu, njegova partnerica, sin, djevojčica koja piše dnevnik za Drugoga svjetskog rata i dr.), a njihove se pripovjedne perspektive skladno prepleću kao u kakvu dobro ugođenu orkestru u kojem svaki instrument savršeno izvodi svoju dionicu. Rečenica Aleksandre Kardum bujna je i moćna (kadšto ne bi bilo zgorega da joj je tonus malo snižen).
Naslovni upit “Spavaš li?” provlači se kao lajtmotiv romanom izražavajući ljestvicu emocija i stanja: ljubavi, nježnosti, intimnosti, slutnje zla, opreza, straha, panike, rezignacije... Tom majstorstvu autoričina psihološkog nijansiranja nije lako naći premca.
