Francesca Melandri u rujnu je bila u Zagrebu. Njeno gostovanje na književnoj tribini Razotkrivanja otvorilo je Festival svjetske književnosti. Ova nagrađivana talijanska autorica (književnica i scenaristica) tada je govorila upravo o romanu “Viši od mora” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Ana Badurina, 129 kuna) u kojemu piše o teškim godinama za Italiju; sedamdesetim godinama 20. stoljeća, kada su njenu zemlju razdirali politički sukobi ljevice i desnice, a živote tzv. običnih ljudi ugrožavao terorizam iznikao iz tih sukoba.
Upravo jedan takav borac za revoluciju i pravdu, koji je posegnuo za nasiljem te je osuđen na tešku robiju zbog terorističkih napada sa smrtnim posljedicama, jedan je od junaka ove knjige. No on je ovdje sporedni lik, o čijem djetinjstvu i životu koji ga je odveo na opasni put terorista s punim radnim vremenom doznajemo iz sjećanja njegova oca. U središtu priče zapravo je dvoje potpuno različitih ljudi; posjetitelji koji stižu na otok uz visoke mjere sigurnosti: muškarac posjećuje svoga sina, terorista osuđenog za brojne smrti, shrvan tragedijama koje je uzrokovalo njegovo jedino dijete (on u njih ubraja i smrt supruge koja nije uspjela preživjeti suđenje i presudu sinu) te žena koja danima putuje do otoka kako bi u zatvoru posjetila muža nasilnika. Čudnom igrom sudbine, u koju se uplete i nevera koja ih zarobljava na otoku, to se dvoje ljudi zbližava, štoviše stupa i u seksualnu vezu.
Francesca Melandri nevjerojatno precizno (riječima, ali i slikama) u taj kontekst stavlja i društvenu stvarnost u kojoj ti ljudi i ta zemlja žive, objašnjava represivni sustav zatvora, odnose među zatvorenicima za koje ne postoje sutra i sloboda u nekoj budućnosti, ma koliko daleka ona bila, ali i način na koji su za njihove sudbine vezani životi zatvorskih čuvara. Nema kod Melandri velikih riječi, a opet je sve jasno, emocije su u prvom planu i dominiraju ovim romanom, baš kao i sjajni opisi mora i izoliranosti na ukletom zatvorskom otoku. Jedna od najdirljivijih slika romana je kada glavna junakinja iz novčanika svog novog ljubavnika uzima fotografiju izrezanu iz novina i kaže: “Ovo ću sada ja nositi.” Na toj je slici sprovod jedne od žrtava njegova sina, s malenom djevojčicom kojoj pokapaju oca u prvom planu.
Mnogo je simbolizma u tom činu kojim autorica teret krivnje zbog svega što se dogodilo stavlja ne na pleća jedne žene nego na cijelo društvo. Čak i ako su to bile lude, “adolescentske” godine Italije, jasno je da su sve žrtve pale uzaludno, kao što uvijek padaju uzaludno kada se borba za ideale (ma koliko plemeniti bili) pretvori u čisto – ubojito – nasilje.
