• Znate li da je
BBC prije nogometne utakmice Engleska – Hrvatska kao najavu
emitirao prilog u kojem je Hrvatska najavljena preko Vaše
glazbe i Vas kao najpopularnijeg hrvatskoga glazbenika, a usporedno
Engleska posredstvom svoje velike zvijezde Davida Beckhama?
Znam za to, ali nisam gledao. Rekli su mi prijatelji. Ne znam kakvu su
vezu našli između mene i nogometa, ali je ugodno čuti. I
uvrstili su mi dva spota, što je najljepše od
svega...
• Već se priča
da je Vaš dvostruki CD
“Acoustic:electric” uz album “Live in
ZKM” Parnog valjka jedan od najboljih domaćih albuma
snimljenih uživo svih vremena. U oba slučaja glazbeni producent bio je
Marijan Brkić Brk, gitarist u Vašem bandu. Kako je ploča
snimana?
Zapravo, snimali smo velik broj koncerata i kasnije strpljivo
preslušavali sve snimke, tražeći one na kojima nema zvučnih
“iznenađenja” poput zvonjave mobitela, pucanja
petardi i slično. Bilo je stvarno puno odličnih izvedbi i puno odlične
atmosfere, ali bio je to i vrlo velik posao, a Brk je sve strpljivo
radio od početka do kraja. Onda smo napravili zajednički izbor,
izabrali pjesme u kojima svi pojednako dobro zvuče. Ova ploča,
“Acoustic:electric” draga mi je zbog ideje, zbog ta
dva CD-a, koji nisu puki izbor hitova, nego su podijeljeni u dvije fine
skupine pjesama, koje će svaka za sebe naći svoje ljubitelje.
•
Zašto ste album podijelili na dva diska –
akustični i električni? Mnoge pjesme su ovdje u potpuno novim verzijama?
Album je sniman u tri zemlje, Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Na albumu se
mogu čuti golemi prostori poput sarajevske Zetre i pulske Arene, do
malih prostora kao što su Dioklecijanovi podrumi u Splitu
ili zagrebački “Gavella”. Na nekim mjestima čuje se
15.000 duša, a na nekima sve skupa dvjesto. Od potpuno
intimne atmosfere do stadionskog mainstreama. To je specifičnost ovog
albuma, koja se očituje na ta dva diska
Na Acousticu su baš ti mali prostori, mali teatri, gdje je
sve bilo unplugged, držali smo se organskih akustičnih instrumenata, uz
izuzetak Hammonda i klavira. Sve pjesme su u novim aranžmanima, negdje
su čak promijenjeni tekstovi. Electric je, pak, nešto
što je dugo prosijavano, to su pjesme koje su nekoliko
zadnjih godina zaživjele na pozornici. Dosta sam dugo mislio da nemam
pravo mijenjati nešto što ljudi već poznaju. Onda
sam čitao kako je Bob Dylan rekao da pjesme nisu spomenici. I to me
spasilo. Shvatio sam da uopće ne moram biti rob ovoga što
sam napravio i da mogu to ozbiljno mijenjati.
• Na ploči ovaj put nema poznatih gostiju, sviraju samo
glazbenici iz Vašeg stalnog sastava?
Sviraju moji istomišljenici. To su glazbenici koji dijele
moj osjećaj za muziku. Dok nas veseli zajednička svirka, svirat ćemo
zajedno. Slušatelji će osjetiti koliko volimo to
što radimo. A svatko ima svoje osobine i sjajno je kad nam
se poklope. Moje je iskustvo da dok me veseli to što radim,
sve mi dobro ide. Ali ne i kad počnem razmišljati... Pored
svih životnih obveza pozornica mi je jedini azil. U muzici samo
spašavam živu glavu od svakodnevice, ako se mogu tako
našaliti. Dok gori ta vatra u meni, drugih ambicija nemam.
Volim čitati knjige o poznatim umjetnicima i možda su to najbolje
definirali upravo članovi U2 u knjizi “U2 o U2”
koji kažu “svašta smo radili da ne izgubimo
zalet”.
• Možete li nam
malo opisati svoj odnos s ocem, Ljubom Stipišićem, koji je i
sam vrhunski glazbenik i skladatelj?
Ja sam u svom djetinjstvu upijao sve ono što je moj otac
radio, ali nikad nismo bili u takvom odnosu da mi je nešto
nametao i da me učio glazbi. On mi je našao dobrog profesora
za klavir i gitaru, ali sam dosta radio i kao samouk. Kad smo zajedno,
uvijek pričamo o svakodnevnim obiteljskim stvarima, a ne o poslu i
sceni.
• Kako
gledate na nedavne istupe Miše Kovača, koji je ironično
govorio o Vašem nadimku?
Mišo je za sve nas velika legenda. Ustvari, mogao bih ga
slikovito opisati kao trofejnog sportaša, nekog starog
boksača koji je osvojio najviše pehara, najviše
prvenstava i gdje god dođe svi mu plješćemo, jer nam je
drago što je još među nama... I ne uzimam mu za
zlo što priča...
• Kojeg biste
glazbenika izabrali u svoju idealnu ekipu?
(Nakon kratkog razmišljanja) Ima ih više.
Najprije bi to bio Nikša Bratoš, sjajan umjetnik
i čovjek. S njim mogu sve. I isto tako Marijan Brkić i Vlatko
Stefanovski.
• Po legendi
Jimi Hendrix se nigdje nije odvajao od svoje gitare. Imate li Vi takav
odnos prema svojim glazbalima?
Vlatko Stefanovski je baš takav! On nikamo ne ide bez
gitare. A ja imam klavir, imam i piano, doma, kod punice, čak i u
puničinoj vikendici. Svuda imam i akustičnu gitaru, ma imam ja dosta
instrumenata koje volim. Drag mi je i moj “martin”
bas. Volim i danas iz nekog svoga gušta na svakoj ploči malo
zasvirati na gitari.
• Kako skladate pjesme? Imate li kod kuće neku bilježnicu punu
zamisli i skica?
Ne, nemam nikakvu hrpu pjesama. Uvijek najprije nastane melodija, a
onda radim tekst. I postoje određeni ciklusi kad vam ide. Mora se
poklopiti sto stvari da bi nastala dobra pjesma. Ali uvijek radim
određenu ploču kao neku cjelinu, koja ima svoju dušu i svoj
život.
• Koga od
domaćih glazbenika volite slušati? Tko su Vaši
favoriti?
Mislim da u različitim stilovima glazbe postoje ljudi koji su je kod
nas uspjeli napraviti na europskoj razini. Tu mislim na Urbana i 4 u
rock muzici, kao Bare koji je s Majkama imao fantastičnih radova. Sa
zanatske strane Parni valjak bio je band na europskoj razini, a glas
svjetske klase je Oliver. Tu su i Let 3 kao neka punk rock provokacija
i teatar. Oni su potpuno jedinstveni i nitko sličan ne postoji na toj
razini kvalitete.
• Hoćete li i
dalje surađivati s Oliverom? Nedostaje mu Zdenko Runjić.
Zdenko nedostaje svima nama. A s Oliverom ću sigurno i izvjesno
surađivati još dugo. To želimo obojica.
• A Goran Bare?
I s njim ste surađivali! Ili s druge strane TBF?
U jednoj knjizi ruskog pisca Leonida Andrejeva priča govori o
biblijskom Lazaru, koji ustane iz mrtvih. Lazar je volio sunce, ali ga
je poslije teško grijalo... Zato što je bio s
druge strane! Bare me svojim stihovima podsjeća na tu priču, on je
spiritualan, drukčiji od drugih. Ali ako mene pitate, Bare na svom
albumu “Izgubljen i nađen” ima tri pjesme koje su
izuzetno duhovne! TBF su za mene sasvim drukčija fascinacija.
Mogu razumjeti sve što radi bilo koja svjetska skupina. Ali
ono što rade TBF-ovci to mi je neshvatljivo! Kao da su s
drugog planeta, iz drugog svemira... TBF su posebni u svom stilu, način
na koji pišu stihove jednostavno je neponovljiv.
• Tko su
Vaši ljudi, kome je namijenjena Vaša glazba? Za
kakvu publiku pjevate?
Moji su ljudi oni koji imaju svoje ja, koji imaju svoj karakter, koji
su sami našli svoje omiljeno štivo, koji su sami
nešto otkrili, sami odlučili. Koji misle. Moja je muzika
jako univerzalna, interesi mi nisu uski. Uvijek sam volio sve
što je imalo energije u sebi. A sad je sve sjelo na svoje
mjesto.
• Imate li uopće
vremena za humanitarni rad? Što znači biti veleposlanik
UNICEF-a?
Velika je to čast, ali i obveza. Radim dosta na tome, gotovo tri
četvrtine mojih koncerata su humanitarni, a samo jedna četvrtina je
komercijalna. I drugi glazbenici su u nas stalno na nekim humanitarnim
nastupima. A to ipak nije prirodno, ima i onih drugih koji mogu pomoći.
Ma Hrvatska je dovoljno moćna zemlja da sama sebi može pomoći, ali je
frustrirajuća situacija da za sebe ne čini gotovo ništa. A
ima toliko anonimnih milijunaša koji bi se trebali uključiti
u te akcije i tada bi nam svima bilo puno lakše.
RAZGOVOR