Nije lako bilo Renatu Baretiću prebroditi "sindrom drugoga romana"
nakon senzacionalnog uspjeha njegova prvijenca, "Osmog povjerenika".
Zacijelo se s pomalo zebnje pitao kako izbjeći zamke prevelikih
kritičarskih i čitateljskih očekivanja dok je pisao "Pričaj mi o njoj"
(AGM, gl. ur. K. Lokotar). Odmah valja reći: "izvukao" se vrlo vješto!
Neizbježne su usporedbe s originalnim, maštovitim,
satirično-bajkovitim, jezično kreativnim "Osmim povjerenikom". Novi
Baretićev roman uglavnom se nosi s tim prispodobljivanjem: zadržao je
mnogu osobinu cijenjenog prethodnika, a nije upao u maniru, ne dijeli s
njime sličan pripovjedni recept. "Pričaj mi o njoj" roman je posve
usidren u kaotičnu hrvatsku (po)ratnu zbilju. Po tome bi se mogao
smatrati ogrankom stvarnosne proze. No Baretić je darovit autor koji
tom naizgled potrošenom modelu udahnjuje svježinu.
O zbrkanoj, proturječnoj hrvatskoj društvenoj sceni 90-ih, kojom
defiliraju (medijski podjednako eksploatirani) i ratni junaci i ratni
profiteri, i okretni mafijaši i nesretne žrtve rata, i politički
prevrtljivci i sumnjivi poslovnjaci, i naivni idealisti i razočarani
gubitnici, Baretić ispisuje humoran (nikako humorističan) roman sav
satkan od naoko neobična spoja prštave duhovitosti i snažne
emotivnosti.
Ključni postav čini četverolist likova: jedan muškarac i tri (njegove)
žene. On je odvjetnik, ranjeni hrvatski branitelj Tomo (koji, držeći se
slova zakona, brani na sudu i Srbe). Iz njegova je života u ratnom
vihoru nestala supruga Ivana, novinarka i junakinja rata. Iz toga mu je
života ostala kći Tea, pametna osmogodišnjakinja čiji se "tajni"
traumatizirani zapisi provlače osnovnim narativnim tijekom romana.
U njegov život ("imitaciju života", reći će) ulazi nova žena, Anita,
također novinarka. Neizvjesna Ivanina sudbina stalna je sjena što visi
nad intimnom vezom Tome i Anite, ispunjenom bliskim razumijevanjem ali
i dubokom grižnjom.
Baretić umije fabulirati, njegova kombinacija ljubića, trilera i
društvenoga romana čita se s lakoćom i napetim iščekivanjem (usprkos
pokojem sapuničastom elementu ili prizemnoj uličnoj duhovitosti).
Odličan je u karakterizaciji likova, osobito govorom (od splitskog
preko slavonskog do zagrebačkog), a napose u dinamičnom dijalogiziranju
(roman gotovo poziva na scensko uprizorenje) i stvaranju atmosfere
nabijene iskrenim, ne papirnatim emocijama. Ukratko, i drugi Baretićev
roman dobar je roman!
KRITIKA
Hrvatska ratna ljubavna priča
