Dobra je vijest za sve: nakon poprilično duge stanke probudilo se zanimanje za – poeziju! – žanr ostavljen na milost i nemilost prevrtljive (književne) publike, a bogme i autora čija je volja za pisanjem obrnuto proporcionalna pjesničkom talentu. Baš zbog te stanke valja podsjetiti da je cijelu drugu polovicu 20. stoljeća Hrvatska u okvirima tzv. jugoslavenske književnosti bila najjača upravo u pjesništvu. Srbija je pak bila jača u prozi. Imali smo genije pjesničke riječi, imamo ih i danas - Krležu, Parunicu, Ivaniševića, Slamniga, Mihalića, Dragojevića... i još na desetke jakih pjesničkih osobnosti. Oni nose književnu Hrvatsku na svojim leđima i danas, kad je u njoj procvala proza u mnogim svojim žanrovima. I poezija je, dakako, cvala u svim svojim žanrovima. Nedavno je jedan pjesnik i prevodilac koji priznaje samo rimovanu poeziju u novinama ‘satrao’ pjesnika avangardnog pjesničkog izričaja. I to 90 godina nakon što je ikoni hrvatskoga pjesništva A. B. Šimiću (1898.-1925.) jedan stariji pjesnik zahvaljivao što ga je nova generacija pjesnika oslobodila muka pravljenja rima i glupog brojanja slogova, uspostavljajući “epohu stiha po miloj volji”. Dakako da teškoću rimovanja s radošću i danas podnose mnogi sjajni pjesnici, ali je slobodni stih bitno proširio značenjsko polje poezije: sve do njezina preklapanja sa slikom, pri čemu je riječ o vizualnoj poeziji, o “slici pjesnikove riječi” kako bi rekla književnica Željka Čorak.
Upravo je ona jedna s popisa autora koji prilozima o vizualnoj poeziji i pokojnome književniku Branimiru Donatu ispunjavaju cijeli broj najnovijega Durieuxova književnog časopisa “Fantom slobode”. Zapravo je to katalog izložbe u Gliptoteci HAZU, organiziranoj o godišnjici Donatove smrti, a na inicijativu kolekcionara avangardne umjetnosti Marinka Suca i Donatove supruge Zorke Zane. O Donatu tu pišu i Zvonimir Mrkonjić, Velimir Visković, Tonko Maroević i Branko Franceschi.
Opširnije pročitajte u Večernjelm listu od subote, 16. travnja.
