U natjecateljskom programu Dana hrvatskog filma, u kinu Tuškanac danas će u 15 sati premijerno biti prikazan kratki dokumentarni film “Izlazite li vanka” redateljice Ines Jokoš. Taj je topao, poetski dokumentarac autoričin prvi film, a prati osebujan ljubavni par sedamdesetogodišnjaka u Dubrovniku, Milu Chopina i Jelenu Maslej. – U hektičnom tempu turističke meke grada Dubrovnika, živjeli su starci Jela i Mile. On, boem, pijanist, naviknut na borbu za preživljavanje i Jela, nježna i empatična, s neopisivom željom za životom i ljubavi. Svatko u svom filmu, dočekao je pozne godine, dok ih jedan slučajni susret nije spojio. Jedini je cilj bio da budu skupa, u dobru i zlu. Zvuči kao početak bajke, ali oni postoje, to jest postojali su. Da su se ranije sreli, možda bi i mladost bila njihova, no i ovi stari dani slađi su kad se dijele – opisala nam je Ines protagoniste svog filma.
Kako ste upoznali Mileta i Jelu i odlučili baš o njima snimiti dokumentarni film?
Moja mama već dugi niz godina radi u Dubrovniku. Često sam odlazila kod nje i nekako osjećam da mi je taj grad blizak, dugo sam tamo obitavala i ljeti i zimi i vidjela sam sva njegova lica. Ona me upoznala s Jelom, a ona je takav lik da ti se odmah uvuče pod kožu, njih su dvije bile prijateljice. Jeli su svi pomagali, a tako je i ona svima pomagala, kako u domu gdje je živjela, tako i izvan. Mene ona fascinirala kada sam vidjela koliko je ona životna, bila je strašno vitalna i imala je veliku želju za životom i ljubavi. Jela me upoznala s Miletom, a kad sam ih vidjela zajedno, shvatila sam da je to jedna neopisiva ljubavna priča. U filmu ne propitujem razloge njihove ljubavi kao para, ljubavnika i prijatelja, nego ostavljam gledateljima da sami izvuku svoje zaključke. Mile je u mladosti odabrao boemski život umjetnika, pijanista i uličnog svirača, a u starosti mu je svaki dan izazov što se tiče „krova nad glavom“. Jela se rastala u doba kada to nije bilo uobičajeno, a u starosti njezine vršnjakinje je ne mogu razumjeti jer ima neopisivu želju za životom i uživanju u svakom danu. U maloj sredini, oni su ekscentrici već samim time što razmišljaju o budućnosti u njihovim godinama. Udaljeni od svojih prvotnih obitelji, pokušali su si stvoriti novu obitelj i zapravo novi smisao.
Oboje se pred kamerama doimaju nevjerojatno opušteno, kao da nemaju problema s vama i svijetom dijeliti najintimnije trenutke i osjećaje. Kako ste došli do te razine povjerenja s njima?
Jako sam puno vremena provela s njima. I mislim da je to jedino tako i moguće. Provesti s nekim vrijeme i dopustiti da se oni polako otvaraju. Bilo je tu i drugih stvari koje nisu ušle u film, koje nismo rekli, a koje bi možda bile senzacionalnije, na koje bi se netko uhvatio, ali mi smo ih pokušali ispoštovati. Na neki način ispoštovati ih kao ljude i kao protagoniste.
U filmu je naglašena prolaznost vremena, izmjenjuju se godišnja doba i mijenjaju njihove životne situacije. Koliko ste ih dugo snimali i kako je snimanje teklo?
Na početku sam ih snimala mobitelom, da vidim kakvim materijalom raspolažem i što mogu očekivati iz razgovora s njima. Kako je vrijeme prolazilo, a u pitanju su ljudi treće životne dobi, ja sam željela uhvatiti neke njihove trenutke, razmišljanja kako oni provode vrijeme, uhvatiti taj mali “bubble” u kojem oni žive. Samo snimanje trajalo je dvije godine, a sve ostalo, od upoznavanja, do dovođenja filmske ekipe u Dubrovnik, još i dulje. Ipak, htjeli smo što prije početi snimati jer smo znali da ćemo vrlo vjerojatno propustiti te važne trenutke, znali smo da se oni mijenjaju i da je vrijeme u njihovu poimanju možda drukčije nego naše. Na početku su mi govorili kako će otići živjeti na Pelješac. Imali su sve te planove. U trenucima kad on zapravo ne zna gdje će živjeti, a ona ima svoju rutinu u domu, oni planiraju svoj život kao da će živjeti još sto godina. Žive i to punim plućima jer što im drugo preostaje? Imala sam viziju jednog dokumentarca, ali onda se dogodio život.
Imala sam viziju filma u kojemu Jelena i Mile, jedan toliko specifičan par dožive sretan kraj. Film i nudi tu mogućnost, ali realnost nakon završetka filma je drukčija. Provodeći vrijeme, čak godine s njima, promatrajući ih, razgovarajući, gledajući kako se mijenjaju, promijenila sam se i ja. Moji pogledi na starost, ljubav i samoću, drukčiji su. Oni nisu samo protagonisti filma, oni su ljudi koje želite upoznati i čije životne stavove želite čuti. Ja sam sretna što sam imala priliku da me puste u svoj život. Njih dvoje su bili stvarno “izvan svih regula”.
