U suradnji Laube-kuće za ljude i umjetnost, nezavisne kustosice Frankice Mitrović Mihić i talijanske galerije WinArts sutra se otvara izložba “Sinteza tradicije i suvremenosti” dvojice mladih, ali afirmiranih umjetnika – hrvatskog slikara Stjepana Šandrka i talijanskog kipara Danielea Fortune. Spona je to što su obojica vjerni tradicionalnom umjetničkom nasljeđu. Konkretno, radovi našeg Osječanina, Šandrka, pripadaju njegovu posljednjem ciklusu “Spektakl”. Karakteristični su po kolorističkim kompozicijama koje nastaju posredstvom fotografija publike u izlagačkim prostorima, a na kojima ujedno progovara o načinu na koji doživljavamo kulturu i umjetnost u današnjem suvremenom društvu preplavljenom modernim medijima. Prikazuje promatrače slika potpuno otuđeno, oni se više i ne trude doživjeti sliku direktno, već posredno putem mobitela i tableta. Njihova pažnja usmjerena je na snimanje selfieja više nego na pravo značenje izloženih umjetnina.
Nazivom “Spektakl” pomalo se izrugujete suvremenom dobu.
Naziv “Spektakl” posudio sam od poznatog filozofa Guya Deborda, tj. iz naslova njegove najpoznatije knjige “Društvo spektakla”. On je postavio tezu da je zadatak spektakla da nam preko različitih oblika posredovanja pokaže svijet koji više ne možemo direktno doživjeti. Mislim da to na dobar način opisuje i ono što se događa na mojim slikama.
Rijetko, kao sada, slikate u akvarelu?
Napravio sam manju seriju akvareliranih minijatura koje su pratile moj diplomski rad prije desetak godina i kasnije nekoliko akvarela kao dio izložbe “Martina i buldog”. Teško se odlučujem na akvarel jer je izuzetno težak kao tehnika i traži potpunu koncentraciju. Ne oprašta grešku pa se često dogodi da nekoliko listova papira bacim prije nego imam zadovoljavajući rezultat.
Poznate umjetnine u galerijskom prostoru koristite kao kulisu za rekonstrukciju svoje stvarnosti. Nije li to pomalo falsificiranje?
Naravno, i to na više razina. Ponekad sam zbog toga svoje slike u prošlosti nazivao parazitskima. No mislim da je ovakva vrsta prizora, gdje se scene slažu manipulacijom u Photoshopu pa poslije slikaju, falsificiranje stvarnosti i istovremeno proizvod iste te stvarnosti.
Fotografije po kojima slikate sami ste zabilježili fotoaparatom za lutanja po muzejima i galerijama?
Prve slike koje sam radio na temu posjetitelja u muzeju nastale su tako, kao ilustracija vlastitih putovanja po velikim izložbama. U ciklusu “Spektakl” napravio sam odmak od toga, i sve je inscenirano. Ubacio sam u sliku element lažne naracije, to jest svaka se slika sastoji od prizora u muzeju koji koristim kao kulisu, u kombinaciji s najrazličitijim nevjerojatnim situacijama koje se događaju u prvome planu. Rezultat je često začudan i nadrealan, kao snowboarder u galerijskom interijeru ili party s plaže koji se događa ispred Rubensove slike.
U ovom ciklusu ‘reinterpretirate’ svoje kolege Courbeta, Picassa, Koonsa... Izbor tih autora otkriva i vaše uzore?
Svakako da ih sve cijenim, te da su neki od njih i utjecali na moj razvoj. U ovom trenu, nije mi bilo važno referirati se na konkretnog umjetnika, nego istaknuti poziciju te slike kao marketinškog proizvoda, kao spektakla svedenog na prepoznatljiv plakat.
Je li izbor smjera hiperrealizma koji ste doveli do savršenstva izraz svojevrsnog bunta protiv tehnologija?
Takva vrsta rukopisa najbolje mi je odgovarala, kako bi specifičan spoj dvaju svjetova na mojim slikama ostao dovoljno vidljiv. Što ne znači da u nekom idućem ciklusu neću koristiti nešto drukčiji slikarski pristup.
Ipak, pretpostavljam da privatno ni vi ne bježite od selfieja?
Zapravo, moje slike uopće ne odslikavaju direktno moju osobnost. Na neki način one su komentar društva i svih onih tranzicija koje su se u posljednje vrijeme dogodile. Selfie-kultura samo je zadnja u nizu simptomatičnih pojava koje upućuju na čovjekov potpuni prelazak u virtualno. Kada sam prvi put naslikao onu grupu kanadskih turista koji snimaju selfie, imao sam na umu alegoriju o Platonovoj špilji. Oni su umjetničkom artefaktu okrenuli leđa i doživljavaju ga posredno, putem medijske slike na displeju.
Kako slikarstvo i Hrvatska koegzistiraju jedno uz drugo? Poštuju se pa slikari dobro žive ili?
Mnogo je toga izrečeno o odnosu Hrvata prema kulturi pa ne bih htio kritikama samo pogoršavati problem. Situacija nije sjajna, ali neću se žaliti. Već desetak godina bavim se samo slikarstvom i nikada nisam imao drugi posao, a živim prilično dobro. Ako se čovjek fokusira na svoj posao i nastoji stalno napredovati, dolaze i rezultati. Uostalom, nitko nas ne sprečava da svoje izložbe radimo i u inozemstvu, i da sudjelujemo na jednom puno većem tržištu.
Na čemu trenutačno radite?
Posljednji su bili novi akvareli, koje sam radio do posljednjeg trena za izložbu u Laubi. Nakon dvije samostalne izložbe u kratkom periodu, veselim se odmoru. Možda ću obići sve one izložbe u okruženju koje sam propustio, kao što je biennale u Veneciji.
