U Rijeci je održana posljednja izvedba praizvedene opere Marco Polo talijanskog suvremenog skladatelja Danielea Zanettovicha, za koju se treba nadati da će je HNK Ivana pl. Zajca zadržati na programu.
Veze intendantice
Bila bi šteta pospremiti zauvijek u skladište scenografiju Dalibora Laginje, kostime Segolene De Witt i sav trud odlično pripremljenog orkestra, zbora i redom svih solista. Riječ je o vrlo zanimljivu djelu koje je u Rijeku stiglo kao lijepi dar, naravno ne bez zasluge intendantice i njezinih međunarodnih umjetničkih veza. Inicijativu za stvaranje nove opere dala je Enrica Guarini, talijanska primadona danas aktivna kao voditeljica Međunarodnog kulturnog i umjetničkog centra u Rimu. Kod nas su takve priče bajke iz daleke prošlosti, ali u Italiji, zamislite, još postoje grofice spremne financirati nove opere. Dolazak Marca Pola na svijet i riječku pozornicu tako je najvećim dijelom osigurala grofica Margherita Cassis Faraone. Ona je odabrala i skladatelja koji je, kako i priliči, uzvratio posvetom na uspjeloj i znalački napisanoj partituri.
Glazbeni klimaks
Zanettovich iz velikog orkestra izvlači mnogo neuobičajenih i lijepih boja, ali s velikim uvažavanjem i potporom pjevačima. Opera u tri čina prema finalu sve više podsjeća na Puccinija, ali ne u lošem smislu epigonske kopije, nego svojim zasićenim melodijskim i harmonijskim aromama te nadasve uspješnim dostizanjem glazbenog i dramaturškog klimaksa. Za to je zaslužan i autor libreta Fabio Ceresa koji je napravio izrazito lijep i dubok, poetičan tekst. Talijanski partneri su sigurno računali na to da će gradnja i opremanje dvora Kublaj-kana u Rijeci biti jeftinije, ali dobili su i vrlo kvalitetnu izvedbu. Naslovnu je baritonsku ulogu dostojanstveno ponio Robert Kolar, uz gostujućeg basa Christiana Faravellija.
