Koji put glazbenici u životu shvate da ih ne zanima nikakvo kompliciranje i istjerivanje vlastitih demona, nego jednostavno žele napisati komercijalne i protočne pop-pjesme. Slušajući novi album Pavela “FM/AM”, teško se oteti dojmu da je baš to htio Aljoša Šerić, koji je na albumu naslagao petnaest pjesama od kojih se neke neće skidati s radijskih termina. Za razliku od hrvatskog zdravstva gdje na termin čekate dugo, ove pjesme zasigurno kreću u rotaciju smjesta, jer su i napravljene tako da ih pjevušite čim ih čujete.
Uostalom, i sam naziv “FM/AM”, ako se odnosi na radijske frekvencije, naznačuje da se radi o svjesnoj “raspolovljenosti” između komercijalnog FM radija i zahtjevnijih AM pjesama.
Nisam znao za priču da im Sanja, Marinko i Zec gostuju u pjesmi “Dani koje sjaje”, ali čim sam čuo prvu “Zaustaviti vrijeme” palo mi je na pamet da su upravo Novi fosili – a i Abba, koju su namjerno citirali u pjesmi “Do mjeseca” za Doru/Eurosong – bili predložak za ono o čemu govorimo kad spominjemo da je nekada domaća zabavna i pop-glazba bila bolja. Čini se da je ta 50-godišnjica Abbe odredila i novi album Pavela koji u retro maniri nudi pop-glazbu s očitim utjecajima prošlosti.
S novim albumom Pavela čini se da je Šerić pokušao odati počast Rajku Dujmiću i provjeriti do koje mjere sam može napisati pjesme koje se, ponovimo uvodnu tezu, neće skidati s radijskih programa i mogu li postati pop-klasici koje će publika prihvatiti? Pa onda u velikom broju doći na koncerte Pavela u neku, naravno, veliku dvoranu. Kad su gabariti tako određeni, trebalo je u njih pospremiti i ono najvažnije, pjesme. Šerić je fin i pametan čovjek pa je jasno da se nije mogao odlučiti za neku ekscesnu kombinaciju kojom bi Pavel poveo u smjeru koji trenutačno “dere” domaću stvarnost brojem slušanosti – poput trapa, ili prema visokoenergetskom konceptu IDEM, ili banalnosti Baby Lasagne – već se okrenuo boljoj prošlosti i potpuno staromodnom, namjerno retro načinu pisanja pjesama, aranžmana i melodičnom pjevačkom učinku.
Sve to na papiru izgleda jednostavno, ali ne treba zaboraviti da je takav klasičan pristup podbacio na Dori, mada su imali pjevnu pop pjesmu, ali je trijumfirao Baby Lasagna kao novo lice. No, Šerić nije odustao od tako postavljene namjere i koncepcije koja na duge staze (kod nas) čini mi se ima više podloge za uspjeh. Ne treba zaboraviti niti da je Šerić od Ramireza, preko ranog Pavela do odličnih art-rock i art-pop samostalnih albuma koje je nasisao za sebe (“Što ćemo raditi do kraja života”) i Tonku (“Važne stvari”), itekako sposoban i za izvrnuta, pomaknuta i “napredna” glazbena rješenja.
No, o slučaju albuma “FM/AM” osnovna ambicija bila je zapakirati protočne, melodične pop pjesme i pokušati dostići još veći uspjeh na domaćoj sceni ukusom “dozvoljenim sredstvima”. Album “FM/AM” možda jest kompromis, ali kvragu, s druge strane je i vrlo artikuliran kompromis. Tonka glasom i već provjereno odličnim pjevanjem preuzima ulogu Sanje Doležal, ima tu i nostalgičnih reminiscencija na osamdesete (početna dionica bubnja iz “Footloose” u pjesmi “Praznici u maju”, duh Katrine and the Waves ili rif “Funky Town” Lipps Inc. u “Daj Nina”, mada je melodija drugačija). Disco-funky Donne Summer u “Naopakoj pjesmi” još je jedan citat mladosti, ali, primjerice, “Everest” u liniji duhačke sekcije i aranžmanu kao da je posveta Springsteenu i pjesmi “Wrecking Ball”. Poanta je da sitni detalji pokazuju da je dobra pjesma – dobra pjesma, bez obzira na žanr, što kod nas često prolazi ispod radara.
”Tko će reći djeci” valjda je prva domaća pjesma o razvodu braka i govori o najvećim žrtvama, djeci, ali na način kako Šerić odavno zna; reći kompleksnu stvar na jednostavan način, ili jednostavnu stvar poput rođenja kćeri kompleksno opjevati u “Ava spava”. Završna klavirska “Dirižabl Julesa Vernea” s gudačima u aranžmanu Dalibora Grubačevića introspektivni je izvod s albuma čije reminiscencije na djetinjstvo idu ruku pod ruku s nekim novim djetinjstvima, a ostaje pitanje čije je bilo bolje? I tko je slušao bolju glazbu?
Producent Jere Šešelja, koautor aranžmana sa Šerićem, autorom svih pjesama, pojednostavio je zvučnu sliku u kojoj više nema komplikacija s prethodnih albuma i suvišnog pametovanja, nego izravne pop-glazbe koja poput odlične “Neka ide kvragu sve” kroz tekstove zna poručiti itekako ozbiljne stvari. Album je mogao biti kraći, ali čak ako izostavite nebitne pjesme poput “Nosite muziku”, “Dobra stvar” ili preformalističku grand baladu “Za nju” (mada se ne bih kladio da će baš te “popušiti” domaća publika koja ima drukčiji ukus od kritičara), ostaje ih sasvim dovoljno, a početne koje naznačuju jasnu koncepciju su ujedno i najbolje.
Nije da Pavel do sada nije imao većeg uspjeha, a Šerić s emitiranjem svojim pjesmama pogotovo. Posljednji album Pavela “Ennui” osvojio je četiri Porina 2021., među ostalim i onaj u kategoriji albuma godine, što pokazuje da su se probili i u glomazno glasačko tijelo “srednje struje”. No, nekako mi se čini da bi ovim albumom Šerić i Pavel više željeli doći do najmasovnije publike, napuniti velike dvorane, prodati što više CD-a i “vrtjeti” se do iznemoglosti po streamingu i domaćim radijima. A ta želja uopće nije čudna ni nelogična.
