Rade Jarak, rođen u Dubrovniku 1968. godine, prvi je izraziti dubrovački romanopisac u cjelokupnoj povijesti ove male, ali u usporedbi s drugim sredinama neusporedivo bogate književne republike, napisao je književnik Matko Sršen u knjižici predstave „Duša od krumpira" koju je u režiji Ozrena Prohića praizvelo dubrovačko Kazalište Marina Držića. Riječ je o prvoj izvedbi nekog Jarkova proznog djela (a nakupilo se ih dvadesetak) na kazališnim daskama, to važnijoj što se odigrala u piščevu rodnom gradu koji mu je vječna opsesija i trajna inspiracija.
Redatelj Prohić pročitao je "Dušu od krumpira", najcjenjeniji Jarkov tekst, kao poetsku reminiscenciju dubrovačke trpke prošlosti, u čemu mu je zdušno pomogao brojni glumački ansambl predvođen mladim Romanom Nikolićem u ulozi Mirka Bradarića koji širom otvorenih očiju poput nekog Krležina junaka promatra zbivanja u svojoj obitelji. Godina je 1949., jedan veliki rat još nije završio, drugi se, između Staljina i Tita, tek nazire, a sukob između starog gosparskog i novog partizanskog svijeta kojem ritam daju svemoćni ljudi u kožnim mantilima je na vrhuncu. Ime otoka Dakse kao simbola uništenja svih koji su drugačiji odjekuje u svim mogućim tonalitetima ove dubrovačke mračne rapsodije u kojoj se ljudi, kao u Papićevu "Izbavitelju", pretvaraju u velike pantagane, jer će samo skriveni iza neugodne maske doista nadići povijest i omogućiti produžetak vrste. A krumpir je u Jarkovu romanu i Prohićevoj stiliziranoj predstavi tek metafora za strah od gladi i strah od sramote koju čovjek osjeća kada izda vlastite ideale koje mu je utkao grad, i to mitski Dubrovnik, kao simbol slobodarstva koje bi trebalo biti jače od svih silnika.
Suvremenu je scenu ponudila Dubravka Lošić, funkcionalni su kostimi Petre Dančević, važan i scenski pokret Zrinke Lukčec kao i videoprojekcije Ivana Faktora te dizajn svjetla Zorana Mihanovića, a odlična glazba Paole Dražić Zekić snažno je obilježila ovu predstavu koja efikasno korespondira s našim ideologiziranim vremenom, a zapravo je snažan krik protiv ideologija svih boja i orijentacija.
U glumačkom su se ansamblu, uz prirodnog Nikolića, nametnuli i jezovito suzdržani Branimir Vidić u ulozi Mile Močiboba te zdvojno hrabri Frane Perišin kao detronizirani pater familias ne samo obitelji Bradarić nego i cijelog jednog vojnovićevski krhkog dubrovačkog svijeta. A skladni dijelovi dobro ugođenog ansambla bili su i Glorija Šoletić, Nika Burđelez, Hrvoje Sebastijan, Edi Jertec, Mirej Stanić, Izmira Brautović, Nina Hladilo i Zdeslav Čotić.*
