- Znam točno kad se dogodila prekretnica. Bila je 1994. a ja sam zapeo na pisanju jednog povijesnog romana. Shvatio sam da nisam baš praktičan, prvo što bih napisao rijetko kad je doista i ostalo prvo poglavlje. Tada sam odlučio napisati roman poštujući kronologiju i logiku priče, a forma trilera učinila mi se kavezom koji ne dozvoljava uzmak – ispričao je u jednom intervjuu talijanski pisac Andrea Camilleri opisujući trenutak kad je započeo sa serijom romana o inspektoru Salvu Montalbanu.
Camilleri ne samo da je uspio sam sebi dokazati da je u stanju tako pisati već je u svojoj 70. godini postao hit-autor. Bio je to samo početak. Ubrzo je postao i najčitaniji talijanski autor što je titula koju obrani svakim novim romanom. Zahvaljujući i uspjehu televizijskog serijala, romani su se brzo počeli prevoditi na brojne jezike, a zgode inspektora Montalbana, policajca nagle ćudi, nesklonog autoritetu, hedonista i gurmana, osvajati svijet.
Premda je radnja romana, čiji su zaštitni znak humor i ironija, smještena na Siciliji, Camilleri je znao da želi izbjeći uobičajeni pristup tom podneblju; glamuriziranje mafije i negativaca. Jedini koje treba slaviti, u podtekstu je svakog romana, oni su koji dobro rade posao zaštitnika društva.
– Što znači biti dobar policajac u Italiji? Morate paziti na tri stvari: ne pokleknuti pred političkim pritiscima, shvatiti da je odbiti naredbu ponekad vrlina, a ne grijeh i da uvijek budete odani načelima posla i idealima koje taj posao podrazumijeva – voli ponavljati Camilleri.
Važan element romana jest i oživljavanje boja, mirisa, zvukova, ali prije svega duha Sicilije, Mediterana. (Za fikcionalno mjesto radnje romana – Vigàtu, pisca je, inače, inspiriralo njegovo rodno mjesto Porto Empedocle. Vlast u tom gradu, u slavu pisca koji je privukao brojne turiste, imenu grada od 2003. dodala je i Vigàta.)
Proizvod tog duha jest i inspektor Montalbano. – Moja supruga prva je shvatila da sam ga stvarao imajući oca na umu. Jedina stvar koju smo moj otac i ja dijelili, uz ljubavi prema hrani, jest sposobnost shvaćanja realnosti ljudskih veza. Ispričat ću vam jednu zgodu iz svoje mladosti.
Znate, moj otac je bio uvjereni fašist. No kad sam 1938. godine u šoku došao kući i ispričao roditeljima kako mi je prijatelj iz razreda rekao kako više neće ići u školu jer je Židov, moj je otac poludio. Referirajući se na Mussolinija, samo je ponavljao: ‘Taj gad. Židovi su ljudi kao i mi'. Takav je bio moj otac. I tu sam njegovu osobinu prenio na Montalbana: skepsu prema naredbama šefova, konstantnu svijest o imbecilnosti moći i onima koji je posjeduju – ispričao je Camilleri.
Pisac bestselera svojim je sunarodnjacima dobro poznat i kao zakleti ljevičar sklon žestokim javnim kritikama anomalija društva. Kritiku suptilno stavlja i u sve svoje romane. – U brojnim kriminalističkim romanima kontekst kao da ne postoji. Svjesno sam odlučio da će u mojim romanima kritički komentar vremena biti prisutan – prokomentirao je za Guardian. Slava u zreloj dobi nije ga zbunila.
– Stvari se događaju onda kad se trebaju dogoditi. Da mi se ovo dogodilo kad sam bio mlađi, vjerojatno bih na sve drugačije gledao, ali u ovim godinama naučio sam relativizirati stvari – opušteno ponavlja pisac koji novinare voli nasmijavati i svojim komentarima kako se već pobrinuo za kraj serijala. – Davno sam ga dovršio. Posljednji nastavak pohranjen je u mojoj izdavačkoj kući. Kad ga se zasitim ili više ne budem u stanju pisati, reći ću uredniku da objavi taj naslov. Vratili su Sherlocka Holmesa… ali Montalbana neće moći. Bit će stvarno gotov. A i, čujte, godine su ipak tu i morao sam to srediti prije Alzheimera.
