Za vrijeme večere u restoranu Stefano, noć uoči koncerta grupe Carbon/Silicon u Zagrebu, bivši clashovac Mick Jones upitao je organizatora koncerta Dražena Goretu kako to da je odlučio “kupiti“ njegov bend. Uslijedila su objašnjenja o značaju Clasha na ovim prostorima, čega čovjek iz jednog od najznačajnijih bendova svih vremena kao da nije bio svjestan. Iznimno skroman, pristupačan i jednostavan, Jones je slušao o vremenima punka i novoga vala u Hrvatskoj, o velikom utjecaju na generacije i generacije ne samo punkera, nakon toga su on i njegov partner iz benda Tony James zaključili da svakako moraju na koncertu odsvirati i nešto od Clasha, što inače vrlo rijetko čine.
Osjećate li pritisak da i danas svirate pjesme Clasha, osobito u krajevima poput Hrvatske gdje nikada prije niste nastupali?
- Da, postoji veliko očekivanje i mi se pokušavamo nositi s tim najbolje što možemo. Po tom pitanju nisam toliko izričit kao Tony (James) da moramo svirati nove pjesme jer, sviramo li stare pjesme, više nećemo moći raditi nove. To nam je veliki problem. S druge strane, dosta starih pjesama više nisu kao nekada zato što mi nismo isti; sazreli smo, sada smo već dosta stari dečki. Na kraju, samo se želimo zabavljati i raditi glazbu koju volimo. To je sve ista glazba, samo su druge pjesme jer sve dolaze iz istih korijena, od glazbe koju smo slušali od 1968. godine, iz blues kluba koji smo posjećivali nakon škole, to je uvelike utjecalo na nas. Voljeli smo Stonese, Beatlese, slušali smo što je utjecalo na njih; glazba ide iz glazbe, duh ide iz duha... Tako i danas slijedimo i radimo glazbu koja znači nešto dečkima naših godina. Pokušavamo tražiti današnji smisao života, ne razmišljati toliko o prošlosti. To je bilo veliko, ponosni smo što smo napravili, ali sada nas zanimaju i mnoge druge stvari. Mene osobno povijest, priroda, neke čudne, nepankerske stvari.
Kažete da ste voljeli Beatlese i Stonese. To znači da je prvi singl Clasha 1977., u kojem kažete - “ne Beatlesi, ne Elvis, ne Rolling Stonesi“, bio punk poza?
- Nismo to doista mislili, to je bila simbolika. Svi smo bili obožavatelji Elvisa, Beatlesa i Stonesa, i nije nam palo napamet da će Elvis umrijeti upravo 1977. Bio je to velik šok.
Jeste li radeći album “London Calling” mogli djelomice predvidjeti značaj koji će napraviti?
- Nismo imali nikakav odnos. Samo smo htjeli odsvirati nekoliko pjesama, zabaviti se i ispiti nekoliko piva. Malo reggaea, malo ska, malo starog rocka... Instinktivno. Možda su neki ljudi iz naše blizine imali bolji osjećaj što radimo.
Kako je nastala pjesma “London Calling“?
- U novinama je objavljena mapa Londona s područjima koja će biti poplavljena ako se Temza izlije iz svoga korita i sruši postavljene brane. Da se to dogodilo, cijeli središnji London bio bi pod vodom. Pjesma govori o tome da će mjesta na kojem mi živimo biti potopljena. Joe (Strummer) napisao je tekst i moram njemu pripisati taj gitarski rif, a ja sam pjesmi dao svoje male zavijutke na gitari.
Koja je vaša verzija odlaska iz Clasha. Najraširenija je verzija o tome da ste postali ozloglašeni unutar benda jer ste nakon “Should I Stay Or Should I Go“, “Rock The Cashbah“ počeli izigravati veliku zvijezdu?
- Da, istina je da sam bio izbačen. Ali, ne mislim da sam odstupao od originalne ideje benda kao što su oni govorili, samo nisam više želio ponavljati iste stvari. Rekli su da nisam želio ići na turneju, želio sam, ali u mjesta u kojima još nismo bili, poput Argentine i Brazila. U Argentini su snimljena dva albuma s verzijama naših pjesama, a tamo ste za slušanje takve glazbe mogli ići u zatvor. Mislio sam da to zaslužuje našu pažnju. No, sedam godina živjeli smo praktično “jedni na drugima”, što zna biti vrlo naporno, a bilo je i ljudi koji su imali svoje vizije kako bi se bend trebao dalje razvijati.
Mislite li da bi Clash imali još toga za reći da nije došlo do tih trzavica?
- Nekoliko mjeseci nakon raspada, postali smo ponovno dobri. Nismo se sastali kao drugi bendovi, ali ponovno smo postali prijatelji. Da smo se sastali i kao bend, siguran sam da bismo napravili novi album i da bi bio jednako dobar, ali to nije bilo suđeno.
Što mislite o “Cut The Crap“, jedinom albumu Clasha u novoj postavi?
- Nije bio dobar, mislim da se i ne računa kao album Clasha. Možda pjesma “This Is England“ može proći kao OK pjesma, ali ostalo... U to vrijeme je naš menadžer Bernie Rhodes dobio ambiciju pisati pjesme, producirati, sve je došlo do točke da je pokušavao naći zamjenu i za Joea.
Što je Strummer mislio o vašim pjesmama s “Big Audio Dynamite“?
- Nije mu se sviđalo. Jako su željeli da radimo novi album: Došli su me tražiti na Bahamima, gdje sam snimao prvi album s “B.A.D.“. Dva dana vozio se otokom na biciklu i tražio me. I kada je čuo što snimamo nije mu se uopće svidjelo. Stalno mi je govorio: “Hajde dođi, vrati se i idemo napraviti bend“. Ali, nije bilo pravo vrijeme. Zapravo, nikada nije bilo pravo vrijeme, ali da smo u bilo kojem razdoblju snimili novi album mislim da bi bio jako dobar.
Da Strummer nije umro, mislite li da bi se do danas taj “pravi trenutak“ ipak dogodio?
- Razmišljali o tome kada smo bili primljeni u “Rock’n’Roll hall Of Fame“ 2003. godine, ali Paul (Simonon, basist) nije to želio.
Je li istina da je Lily Allen vaša nećakinja?
- Ne, to nije istina. Snimili smo “Straight To Hell“ zajedno i bila je vrlo draga. Ona je negdje rekla da je kći nekog Joeva kuma, ali mislim da mu nije ništa.
Ali, nešto od pankerskog stava definitivno ima pa zato pitam?
- Da, ima ga, a posebno ga ima njezin otac koji je bio naš prijatelj, on je bio menadžer nekim grupama pa ga otud i znamo. Tako je i Lily djelomice odrastala u našoj blizini. Prvi put kada je Lily nastupala, to je bilo uz Joea i njezinog oca, radili su neku smiješnu verziju “White Riota“.
