Premijera

O "Kati Kapuralici" govore redatelj Dario Harjaček i Jelena Miholjević

Dario Harječek i Jalena Mholjević,
arhiva VL
19.07.2011.
u 23:40

Meni je normalno surađivati s bliskim osobama, jer su mi roditelji glumci i bila sam s njima na sceni. To zahtijeva dodatnu odgovrnost, a i ne možeš doći doma i tračati redatelja niti on može reći da mu je glumica katastrofa, kaže Jelena

Glumica Jelena Miholjević glumi Kate Kapuralicu u istoimenoj drami Vlaha Stullija koju na Dubrovačkim ljetnim igrama režira njen suprug Dario Harjaček. Naporne probe u Dubrovniku, ispod crkve sv. Marije u Starom gradu, počinju iza 23 sata, kada je hladnije i kada glumac Nikša Butijer stigne s predstava “Spašenih”. A “Kate” neće igrati pred praznim gledalištem. Sve su ulaznice prodane, razmišlja se o uvođenju dodatne predstave. Je li Jelena bila Darijev izbor za provokativnu ulogu Kate Kapuralice?

– Ravnateljica Dora Ruždjak je izašla sa idejom da Jelena igra Kate Kapuralicu. Nije bio moj izbor, no moj izbor bi uvijek bio Jelena, jer smo više puta zajedno radili i uvijek smo lijepo surađivali. Neke od svojih najdražih predstava radio sam s Jelenom. Velika mi je čast raditi s njom. Moj je odnos s Jelenom puno više privatan nego što bi bio u nekoj normalnoj situaciji. Međutim, moj je način rada dijaloški. Najviše radim u komunikaciji. Volim otvoriti proces prema zajedničkom promišljanju. Tu je Jelena i kao moderator između mene i glumaca. Nisam osoba koja voli nametati svoje ideje – veli Dario.

 U kazalištu nisu rijetki glumačko-redateljski parovi, od Mire i Bojana Stupice nadalje.

 – Tu su Kunčević i Biserka Ipša, Dubravka Miletić i Edi Tomičić, ima ih još, ali prevruće mi je da se ih sjetim. Meni je normalno surađivati s bliskim osobama, jer su mi roditelji glumci i bila sam i s njima na sceni. To je i teže jer zahtijeva dodatnu odgovornost, a i ne možeš doći doma i tračati redatelja. Ni redatelj ne može reći da mu je glumica katastrofa. Mi nemamo taj prostor za ispuhivanje. Dario i ja smo uigrani kazališni suradnici. Ovdje smo svi bliski, zbilja guštamo raditi jer riječ je o pregenijalnom tekstu za koji nikome nije jasno da je napisan još 1800. godine. Toliko je subverzivan, vulgaran, zabavan, senzualan u svakom pogledu, mediteranski do kraja. Dario i Katarina Peović, koja je dramaturg, imali su čvrstu ideju od početka. Dalje radimo dijaloški, uživamo jer je riječ o komediji koju je prekrasno raditi. Kod komedije nam nešto mora biti svima smiješno da bismo je mogli igrati – veli Jelena.

 I dok će 26. srpnja na prostoru ispod sv. Marije Dario imati festivalski debi, Jelena je već nastupala na Igrama.

– Dugo nisam radila, ali prije sam radila u “Dundu” s Krešom Dolenčićem te isto s Krešom “Hamleta”. Cijelo djetinjstvo bila sam tu jer su mi roditelji tu radili. Nama je ovaj rad gušt. “Kate Kapuralica” već je tjedan dana rasprodana i to mi je najveća odgovornost. Čast je biti na Igrama, ovaj ambijent potiče, ljudi su tu kritični jer imaju izgrađen ukus, ali tu je riječ o komediji koju ljudi jako vole. Radili smo “Kate” osuvremenivši je uz dokumentaran pristup. Prostor ispod sv. Marije na Mrtvom zvonu  autentičan je prostor, gdje bi se nešto tako doista moglo dogoditi. Na žalost, na pravoj lokaciji gdje je pisano da se odvija, a to je peskarija, sada su restorani. Turizam nas je opet pobijedio. Prodaja nas je pobijedila. Stulli je 1800. napisao da se radnja događa među vratima peskarije – objašnjava Jelena.

Prije su tog dramskog autora Stullija kojeg je genijalni Fotez 1966. izbacio na svjetlo dana potpisivali kao Stulića. A kako je riješen problem jezika?

– Veći je dio ekipe iz Dubrovnika. To je pomoglo da govor bude autentičan. Iako je to tekst koji je pisan prije 200 godina i ima arhaičan ton, u svojoj je biti vrlo živ. On se čita kao insert iz života. Ono što je zahtjevno u jeziku nadoknađuje se nevjerojatno živim osjećajem za svakodnevicu i život. To je tekst koji se nikad prije i poslije nije ponovio u našoj književnosti. On je kao dokument, kao transkript iz našeg života. Iz života najnižeg socijalnog sloja ljudi – veli Dario.

 A nastavlja Jelena.

– Tekst smo minimalno mijenjali. Ključ od ormara nam je ključ od bunkera. Kratili smo pokoju rečenicu. Toliko je živ i sočan. Obiluje psovkama i vulgarnostima, vrijeđanjima. Ja ga zovem punkom. Jedino Barbara Prpić i ja nismo s ovog područja, jer su Dubrovčani i kostimografkinja i skladatelj. Dario je izabrao takvu ekipu – kaže  Jelena.

 Dakle, Dario je izabrao sve osim Jelene?

 – Mislim da smo Butijer i ja došli u paketu. Dora je pitala Darija hoće li raditi, Jelena i Butijer bili bi super. Što se tiče nas, to je Dorino maslo. Bitno je da ljudi izviruju iz ovog mentaliteta. Barbara i ja već mjesecima radimo s Doris Šarić na govoru. To nam je velika odgovornost. Prvo smo trebale probiti jezik, a onda raditi na ulozi. To je predivan jezik s potpuno drukčijim pravilima od hrvatskog standarda ili našega zagrebačkog govora. Drugi su akcenti. Probe su navečer, a preko dana peglam govor – veli Jelena.

 Zanimljivo da je Stullijeva “Kate Kapuralica” jako popularna u Srbiji. Jagoš Marković ju je osamdesetih režirao u somborskom Narodnom pozorištu, lani ju je obnovio, imala je više od 40.000 gledatelja, osvojila četrdesetak nagrada. Jesu li gledali tu predstavu?

– Nismo. Famozna je “Kate” koju su igrali Milka Podrug Kokotović i Miše Martinović. Svi pamte tu predstavu. Razgovarala sam s Milkom. Ona se igrala u dubrovačkom kazalištu, igrala se godinama, a režirao je Tomislav Radić. Igrala je do sredine osamdesetih. Doris Šarić glumila je Katinu kći, a Maro Martinović imao je istu ulogu, ali u kasnijoj fazi predstave. Mišo i Milka su legendarni u tome. Maro nam je pričao da je to bila obožavana predstava, ali igrana je u kazalištu, a mi igramo ambijentalnu predstavu. Svaka je “Kate Kapuralica” izvrsno primljena među ljudima jer ljudi vole izravne tekstove koji ti otvaraju bezbrojne mogućnosti za interpretacije, a nešto propituju na mediteranski način u kojem se govori o grozno teškim temama, a ti se pri tome smiješ. To je ubitačna kombinacija, zahvalna za glumce. Nisam u životu imala priliku izbaciti toliko negativne energije kao ovdje – veli Jelena.

 A bi li mladi redatelj sam izabrao raditi ovakav baštinski tekst?

 – “Kate Kapuralicu” apsolutno bih. To je veliki izazov, neobičan i jako suvremen tekst. Postoji puno baštinskih tekstova na kojima se danas može raditi, koji nisu izgubili na uvjerljivosti. A ovo je jedan od najvećih tekstova naše baštinske književnosti – veli Dario.

 Karte su rasprodane. Šuška se o nekoj dodatnoj predstavi. Ovoj predstavi ne treba nikakva reklama.

– Jean Cott, gledajući “Kate Kapuralicu” u dubrovačkom kazalištu, rekao je da apsolutno ne vjeruje da je napisana 1800. godine. Da je to nemoguće, jer da taj tekst u sebi anticipira i postdramsko kazalište. Dramski su postupci suvremeni, jedino je jezik arhaičan. Dario stalno govori da je to filmska montaža. Kako mi radimo u tom zapuštenom, nevjerojatnom prostoru u kojem su drvene škure tko zna od kada u kombinaciji s PVC-prozorima, i još smo gore dofurali yuga, to je kao da radimo film iz vremena talijanskog neorealizma. U isto vrijeme mene podsjeća i na Mikea Leigha, iako nema nikakve veze jer je ovo Mediteran. Ljudi govore i o Felliniju. To je tekst slobode, tekst suludog pankerskog matrijarhata u kojem su svi seksualno oslobođeni. Svi psuju, ali psovke su izraz ljubavi jer su stalno zajedno. Stalno su pijani, gledamo ljude sa dna koji su fantastično živi i Stulli je tako nadahnjujuće pisao o ljudima sa dna. Nikada nisam nešto tako srela u dramskoj literaturi. Rad je težak, ali u dobrom duhu. Kako glumimo pijance, moramo ponekad malo i popiti, da vidimo kako je to – smije se Jelena. A hoće li se na sceni piti pravi alkohol?

 – Ma ne. Malinovac. Ne pije se pravi alkohol – smije se i Dario. – Desetak smo dana u Dubrovniku. Stekao sam drugačiji dojam o gradu. Dubrovnik nije samo grad s razglednice koji konzumiraju turisti. Čim se makneš sa Straduna, to je živ grad u kojem se živi praktično. Postoji zanimljiva kvartovska logika. Unutar malog prostora postoji bezbroj različitih varijanti življena i suživota. To je velika inspiracija. Veći dio ekipe je iz Dubrovnika i imali smo nadahnuće i iz njihovih uspomena. Mislim da smo uspjeli prodrijeti u bit suvremenog života u Dubrovniku koji nije idiličan ni ugodan. Dubrovnik je vrlo živ i vrlo živopisan grad gdje ljudi žive improviziranim životom. Sve je posvećeno turizmu, ljudi postaju dio turističke mašinerije, a s druge strane, žalosno je da se dešava egzodus jer Stari grad postaje nemoguć za življenje. No, oni koji ostaju naši su likovi iz “Kate Kapuralice” – veli redatelj. Bolja pozivnica za predstavu nije potrebna. A tko na predstavu ne uđe ove godine, morao bi već sada rezervirati karte za sljedeću sezonu.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije