Nula nemo (ništa nitko) naslovna je, a zajedno s terminom borderline syndrome (granični slučaj), i lajtmotivska sintagma što se provlači knjigom “Nula nemo” Svjetlane Gjoni (1950), nagrađenom na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni roman sa sto tisuća kuna i tiskanjem autoričina prvijenca u povećoj nakladi.
Da se barem autorica držala svoje bogomdane polazne ideje odlično naznačene tim dvama lajtmotivima! Da je barem ustrajala na vlastitoj početnoj pripovjednoj poziciji! Nudila joj se, naime, kao na dlanu potencijalno sjajna priča o (uzaludnoj?) potrazi za identitetom, o problemu (ne)pripadanja skupini ili društvu, o izglobljenosti iz vlastite sredine... Dva narativna glasa (majke i kćeri) i tri životne priče (bake, majke i kćeri) mogli su uroditi dobrim obiteljskim i društvenim romanom.
Junakinje pripadaju neobičnoj, stoga literarno potentnoj obitelji: baka je Ruskinja, komsomolka i logorašica, pristigla poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviju udavši se za Srbina iz Gorskoga kotara koji nakon Informbiroa ostaje u SSSR-u. Roditeljska “zamjena domovina” bitno je utjecala na živote druga dva naraštaja žena u obitelji (majke, zagrebačke profesorice, i kćeri, bečke studentice umjetnosti).
Široko zahvaćajući u europske prostore i podjednako vremenski široko obuhvaćajući više od pola stoljeća (od dvaju totalitarizama, fašizma i komunizma, do mafijaškim terorom obilježene tranzicije), autorica se, međutim, ne usredotočuje na osnovnu fabularnu nit. Naprotiv, posve je guši!
Kao da je na djelu “forsiranje romana rijeke”, raspršuje pozornost u milijun rukavaca, u mnoštvo digresivnih ulomaka o svemu i svačemu, pa u knjizi “Nula nemo” – nema čega nema: od razmišljanja o životu kao takvom, do tipično učiteljskog prepričavanja pročitane lektire (a autorica je jaaaako načitana, pa bućkuriš seže od Nabokova do Houellebecqa). Rezultat je koliko pretenciozno toliko i dosadno štivo. Što bi VBZ-ovu žiriju?!
