Rođena Zagrepčanka koja dulje vrijeme živi u Austriji, Ana Bilić, praizvedbom drame “Moj Beč” početkom listopada otvorila je festival Crveni listopad koji se održava treći put. Dobitnica nagrade za kratku priču na splitskom Priciginu, u izdanju Konzora 1999. godine objavila je knjige “Život s voluharicama” i “Knjiga o takama”. O čemu je riječ u bečkoj drami?
– To je komedija čija se radnja odigrava na Prateru gdje se igrom slučaja susreću gospođa Zuckermeier, jedna starija Austrijanka, i Haris Begović, mladi Bosanac. Oboje su vlasnici pasa, s tom razlikom da gospođa ima rasnog dalmatinca, ženku Brisku, a mladić mješanca imenom Walter. Kako se Briska tjera, sukob nastaje kada se Walter počne pariti s Briskom.
Gospođa Zuckermeier užasnuta je takvom drskošću i zahtijeva odštetu zbog mogućega “nerasnog” okota. To ocrtava daljnji spektar sukoba: sukob kultura, klasni sukob, nacionalni, društveni i sukob spolova. Usprkos tomu dolazi do dodirnih točaka u njihovu odnosu, do približavanja u ljudskosti kroz zajednički problem – osamljenost – kaže Ana Bilić.
Povod za suradnju s vodstvom festivala bila je dramska nagrada Exil koju je autorica dobila lani za monolog “Sretno, auslenderi!”. No, još nije imala suradnju s hrvatskim kazalištima. Pokušala je kontaktirati s kazališnim kućama u Zagrebu, no odgovorili su joj na samo jedno pismo.
– Hrvatska ima puno kazališnih festivala, kako onih s tradicijom, tako i novih. To je poznato i to je vrlo dobro. No imam osjećaj da manja otvorenost u pozivima stranih gostiju leži u činjenici da su financijski okviri utjecali na skromnost u umjetničkom razmišljanju. Položaj kazališta je u svakoj državi ovisan o subvencijama i dotacijama, to nije nigdje drugačije, kako u Hrvatskoj, tako u Austriji i Kini.
Takav je položaj svake umjetnosti. Iznaći načina, ostati kreativan i ne odustati od ideja, dio je umjetničkog puta - ustrajanja u nemogućem – kaže autorica koja je čitala svoja djela i na Međunarodnom PEN kongresu u Linzu u listopadu.
