Navikli smo gledati dokumentarce koji prate događaje i ljude u kratkom vremenskom slijedu, a britanski redatelj, producent i snimatelj Julian Cole, autor glazbenih spotova za Pet Shop Boys i televizijski producent, pokazao je da je moguće 18 godina pretočiti u filmsku priču koja traje tek 104 minute. Riječ je o filmu „S Gilbertom i Georgeom“ koji je prikazan u MSU uz izložbu atraktivnih britanskih umjetnika. U zagrebačkom kinu Europa film se prikazuje još 2. i 3. srpnja (petak u 21 sat, a u subotu u 19 sati). Za razliku od Marlowova filma koji je dokumentirao cjelokupni rad slavnoga gay-para u londonskoj galeriji Tate Modern gdje je kustos vodio razgovor s njima dvojicom kao „živim skulpturama“, Julian Cole autor je drukčijega filma.
- I ovdje je riječ o kronološkom slijedu događaja. S obiteljskih fotografija upoznajemo umjetnike, svakoga ponaosob. Gilberta i njegovu talijansku obitelj te Georgea kao mladića koji s braćom i rastavljenom majkom ide u maškare i na satove dikcije, a koji se sjeća kako oca nikad nije bilo kod kuće - svjedoči Cole.
S mnogo osjećaja za privatnost brbljavih umjetnika čije je tijelo kao glavni izražajni mehanizam pretvoreno u stotine slika, pokazao je Cole sjajnu „romantičnu i oronulu kuću u Spitalfieldsu koja izgleda kao iz Dickensonovih romana“, u nekad siromašnoj četvrti doseljenika i trgovaca, kuću bez kuhinje jer ne žele mirise jela u svom prostoru. Priča je to o domu dvojice umjetnika koja je, sada uređena i jedinstvena, radni i životni ambijent umjetnika koji su „željeli postati čudni, izopačeni genijalci“.
Julian Cole kao mladić pozirao je 1986. godine Gilbertu i Georgeu za jednu seriju njihovih slika. Stajao je između velikih očiju. Onda je s mjesta modela prešao iza kamere i putovao s njima po svijetu gdje god su imali izložbe – u Australiju i Novi Zeland, u Moskvu 1990. gdje su primljeni s izložbom kao prvi zapadnjaci u Rusiji, iako im je i matični British Council htio zabraniti izložbu nazvavši ih homoseksualcima i fašistima. Uspjeh je bio velik, kao i u Kini kad je 1993. izložbu vidjelo oko tri tisuće ljudi dnevno. Britanski umjetnički par inspirirao je i kineske artiste da pokažu „svoj geto“ pa je Cole snimio i tamošnju mladu umjetničku kinesku gay-zajednicu i njihove performanse, o čemu se i u Kini šutjelo. Gilberta i Georgea pokazao je i kao pjevajuće skulpture na ulicama, u situacijama kad su mnogo pili, poslije prodaje prve slike za tisuću funti.
George je govorio „nemoj piti toliko, alkohol otupljuje. A Gilberta se često pijanoga nosilo kući. Nikad nisu bili par koji bi kod kuće gledao televiziju, kaže redatelj koji od 1982., otkako se bavi filmom, potpisuje desetak dokumentaraca koji su kao inovativna djela proslavili ovoga nezavisnoga filmaša.
O tome bi li ponovo pristao snimati neki novi film o njima, nastavak, Julian Cole kaže:
- Razmišljao sam kako bi bilo napraviti nešto kraće, što bi se zvalo "S Gilbertom i Georgeom, 2. dio". Ne znam je li to moguće (smijeh...)
