– Veliki ljudi nikada ne gube svoje dječje srce, to zapamti – citira mi Vojo Šindolić, pisac, pjesnik i prevoditelj, svog najdražeg kineskog filozofa Mencija dok sjedimo pod vrelim dubrovačkim suncem i ispijamo pivo. I trebalo bi to zapamtiti, jer ta je misao upravo ono što je Šindolića odvelo i pratilo na njegovim svjetskim putešestvijama, tijekom kojih je jednako tako sjedio, pio i razgovarao s nekim nama sada već mitskim bićima, poput Charlesa Bukowskog, Boba Dylana, Allena Ginsberga i Andyja Warhola.
– Vojo, kojeg smo ono pisca žena i ja vodili u Konavoske dvore – ubacuje se u priču Šindolićev otac, vitalni 97-godišnjak, nekadašnji profesor fizike, koji nam se u jednom trenutku pridružio za stolom.
– Michaela McClurea – odgovara mu sin, okreće se prema meni i objašnjava: "On je bio moj najdraži, najvoljeniji prijatelj, moj brat. On je napisao pjesmu "Mercedes Benz" koja je proslavila Janis Joplin, a da ne govorim da je bio najbolji prijatelj i učitelj Jima Morrisona"...
Povod našem razgovoru izlazak je knjige čuvenog Williama Burroughsa "Mačka iznutra" u izdanju Frakture, koju je Šindolić s engleskog preveo, a fantastičnim ilustracijama popratila umjetnica Maja Rožman. I tko bi drugi mogao prevesti briljantnog i zakučastog Burroughsa, jer Vojo Šindolić je život posvetio prepjevavanju najboljih američkih bitnika koje je od rane mladosti volio, cijenio, a na kraju i svoje mladenačke idole redom upoznao. Prijateljstvo s Burroughsom započeo je još krajem 70-ih, kada je slavni pisac živio u Londonu, jer se u Ameriku nije smio vratiti zbog incidenta kada je 50-ih godina pod utjecajem raznoraznih opijata, u Mexico Cityju ubio vlastitu suprugu.
– U knjizi "Mačka iznutra" postoji moje posebno poglavlje o njegovu životu i priča o tome kako je zaista ubio svoju ženu. Jednostavno je, svi su naravno bili drogirani, ispao mu je pištolj iz ruke i ustrijelio ju je usred čela. Poslije se nije mogao vratiti u Ameriku pa je godinu dana boravio u prašumama Amazonije, istražujući narkotike amazonskih Indijanaca, tražeći čarobni napitak koji vračevi upotrebljavaju u pronalasku izgubljenih ljudi i predmeta. Riječ je o drogi banisteriopsis caapi, ayahuasca ili yage. Ona se dobiva potapanjem korijenja divlje loze u vodi, tako se ostavi 78 sati, a nakon toga onaj tko ima hrabrosti to pije i doživljava prosvjetljenje. Sve skupa traje otprilike tri dana, grčevi su jezivi, povraćanje... I svi koji su to ikada uzeli, naravno ima ih jako puno, imali su vizije u plavoj boji. I moja je bila plava – priča.
I vi ste je probali, pitamo ga?
– A morao sam, pored svih njih... Jednostavno nije bilo moguće da se to izbjegne – iskreno će.
Burroughs, kultna figura ne samo književnosti već i punka i rock'n'rolla, pod stare se dane preselio u gradić Lawrence u američkoj saveznoj državi Kansas. Tamo su ga dolazili posjećivati Ginsberg i Šindolić, a tada je, pred smrt, pisao i "Mačku iznutra", vrlo neobičnu, nježnu, autobiografsku knjigu koja se uvelike razlikuje od njegovih mračnih ranih radova. U njoj prolazi kroz čitav svoj život, epizode iz ranog djetinjstva, sjećanja na majku, oca, brata, narkomanske godine, ali i svakodnevni život sa svojim mačkama.
– Imali smo cijeli jedan ritual. Burroughs je do tada već više puta operirao srce, a imao je i svakakve boleštine. Međutim, znalo se, u 11 ujutro popio bi barem 3-4 čaše džin-tonika da ubrza ritam tijela pa bi volio da ga se ostavi na miru dok piše. Pisao je svakodnevno, dnevnike, romane, eseje, a onda bi popodne, kada bi bio dobre volje, odlazio u svoju brvnaru pucati iz pištolja, bacati noževe... Meni je to bilo jako zanimljivo, kako uza sve to, u nijednom trenutku ne bi povrijedio nijednu od svojih desetak mačaka. Kakvu je dirljivu ljubav taj jedan ostarjeli narkoman gajio prema svojim mačkama – prisjeća se Šindolić, koji i sam živi okružen s osam mačaka, a ljubav prema tim bićima zajednička je bila i Bukowskom, Ginsbergu, Paulu Bowlesu...
A Šindolićeva ljubav prema glazbi, rock'n'rollu, poeziji i književnosti seže duboko u njegovu obiteljsku povijest. Njegov djed imao je, kaže, prvu knjižaru u Podgorici. Sve je izgubio u savezničkom bombardiranju Podgorice krajem Drugog svjetskog rata, e da bi se povukao u osamu i preselio u Trst. Kada bi Šindolićevi roditelji dva puta godišnje, koliko im je to tada bilo dopušteno, odlazili njemu u posjet, on bi, tada dječak od desetak godina, pisao dugačke popise longplejki koje bi mu zatim donosili iz Trsta. U gimnazijalskim danima postao je disk-džokej na Dubrovačkom radiju, a i počeo objavljivati svoje prve pjesme u srednjoškolskom listu. I onda se u njegovu životu, jednog ljeta 1974. godine, pojavio Danilo Kiš.
– Tada sve započinje, svakodnevna i noćna druženja. Puno smo pili, naravno voljeni pošip i ruski balzam. Zahvaljujući Kišu, poslije sam upisao komparativnu književnost u Beogradu, ali njemu se u tom trenutku već događaju jako ružne stvari zbog kojih godinu dana poslije bježi iz Beograda. Ali na kraju me godinama poslije, kada je trebalo, upoznao s Josifom Brodskim, Susan Sontag... – govori Šindolić koji se u jednom od svojih eseja prisjetio i susreta s Krležom na koji ga je odveo Kiš.
– Recimo, negdje početkom jeseni 1975. Kiš je otišao u posjet Miroslavu Krleži u kuću na Gvozdu br. 23. Kiš je i mene poveo kazavši mi: "Moj bato, samo gledaj i slušaj i uči se." Cijelog poslijepodneva Krleža i Kiš su razgovarali o svemu i svačemu (književno-političkim temama), a ja sam pio viski i slušao njihov razgovor. Jednog trena Krleža je usred razgovora kazao: "A zašto mladi gospon stalno šuti?" Kiš mu je odgovorio da sam neutješno zaljubljen. Poslije nekoliko trenutaka Krleža se okrenuo prema meni i kazao: "Znate, mladi gospon, svaka ljubav završava vlažno. Suzama ili spermom."
Sedamdesetih godina Šindolić počinje raditi kao urednik jedinog tadašnjeg jugoslavenskog časopisa za rock'n'roll glazbu, Džuboksa.
– Džuboks sam čitao dugo vremena i nisam bio zadovoljan sadržajem! Negdje '75 poslao sam uredništvu časopisa protestno pismo, kadli dva dana poslije zvoni telefon, a urednik Džuboksa govori mi da će moj tekst objaviti na prvoj stranici lista i zove me u redakciju! Nešto poslije nekim lijepim blagoslovom mojeg uživanja u rock'n'rollu počeo sam raditi intervjue s poznatim glazbenicima kao što su članovi grupa Led Zeppelin, Pink Floyd i King Crimson i kroz to su se sve vrijeme provlačili i prvi počeci mojih zanimanja za književnost beat generacije, a i šire, za pisce kao što su Hunter S. Thompson, Charles Bukowski, Henry Miller, Tennessee Williams... Godine 1979. napustio sam Džuboks jer mi se smučio novi val, došli su neki drugi ljudi i drugo vrijeme, a meni je bilo vrijeme da idem u Ameriku. Upoznavši Allena Ginsberga, poslije sam upoznao i sve bitnike, preko njega koji je bio, kako sam ga ja zvao, dobrovoljni ambasador bitnika. U New Yorku smo se družili s Louom Reedom, Andyjem Warholom, Bobom Dylanom i Patti Smith, s kojom sam čak nekoliko mjeseci bio i u ljubavi – prepričava nam svestrani umjetnik svoju nevjerojatnu životnu priču.
– Ja sam bio doslovce blagoslovljen mogućnošću da mogu biti njihov prijatelj. A oni su, iako sam bio jako mlad, vidjeli da sam po pitanju prevođenja iznimno ozbiljan. I na kraju, prepričava se to već kao legenda, svima u bivšoj Jugoslaviji slali poruke i napominjali da ne žele da itko drugi prevodi njihove radove: "Dok je živ, Vojo jedini ima pravo prevoditi nas!" I tako je i bilo. Potom su malo po malo, jedan po jedan umrli, a ja jedan ostao do kraja života baviti se njihovim djelima, voljeti ih i to je to – govori Šindolić koji se nakon godina života u Beogradu, San Franciscu, Veneciji, Trstu i Kopru, vratio u rodni Dubrovnik.
Za njega je prevođenje, ozbiljno prevođenje, poput jezične matematike. Ako nešto ne može iskazati formulom da je tri plus tri jednako šest, pokušat će s četiri plus dva ili možda deset minus četiri – dok ne dođe do srži sadržaja.
– Ne mogu reći za sve, ali budući da sam na nekim knjigama radio i po dvadeset godina, smatram da sam nekima od njih, recimo izabranim pjesmama Allena Ginsberga ili Kerouacovim romanima kao što je "Tristessa", zaista udahnuo novi život. Da su na razini vrhunskog prijevoda kakav bi trebao biti kada čitaš original. I kada bih naišao na nešto što ne mogu prevesti, poput Kerouaca koji je izmišljao svoje vlastite riječi i čije rečenice traje i po deset stranica, zvao bih Ginsberga, ispitivao ga, sve sam to želio savršeno sačuvati u prijevodu – kaže.
Jako je, osjeti se, osjetljiv na manjkave prijevode, a i ne libi se oštro komentirati neke za koje smatra da su sasvim promašeni. Jako je pogrešan prijevod Kerouacova najpoznatijeg djela "On the Road" kao "Na cesti". Na cesti je auto, ogorčeno će Šindolić, a naslov bi se trebao referirati na duhovno putovanje koje su prolazili bitnici i prijatelji Jacka Kerouaca, pa je stoga i prijevod trebao biti "Na putu". I "Goli ručak" za Burroughsov "Naked Lunch" je jezivo loše rješenje, smatra.
– Trebalo je napisati "Goli obrok", jer to se odnosilo na to da je Burroughs četiri puta dnevno konzumirao opijum. To je bio njegov obrok, a ne ručak, nije on jeo ćevape! – smije se.
Šindolić je i jedan od rijetkih prevoditelja s japanskog, u koji se, iako sam nije religiozan, zaljubio pod utjecajem bitnika, redom budista. Tako na hrvatski prevodio i niz djela Harukija Murakamija, a upravo radi i na novom prijevodu poznatog japanskog pisca. A uskoro, otkriva nam, jer rok mu je za dvadeset dana, ćemo moći uživati i u njegovom prijevodu sabranih pjesama Boba Dylana.
– U kozmologiji suvremenog svjetskog pjesništva, nema većeg genija od njega – zaključuje.
