Nakon što je ubrao nekoliko važnih nagrada romanom “Otac od bronce”, Goran Tribuson je kod novog izdavača (Egmont), a uz starog urednika (Zoran Maljković) objavio roman “Vilinska priča”. Kao i kod “Oca od bronce” i ovdje je riječ o ljubavnom romanu koji ima povijesnu dimenziju. Doduše, kod “Vilinske priče” Tribuson je potpuno prešao na inozemno, germansko umjetničko i historiografsko područje baveći se njemačkom, a onda i austrijskom poviješću 20. stoljeća. I to je napravio suvereno i vrlo upućeno, kao da je rođen na njemačkom ili austrijskom tlu pa se “Vilinska priča” može smatrati i dijelom njemačke književnosti, iako je napisana na hrvatskom jeziku i iako ju je napisao hrvatski autor. A i prvo izdanje je objavio hrvatski nakladnik. Jer, kao što je poznato svim ljudima dobre volje i neomeđenog duha, u dobroj književnosti granice ne postoje, a loša književnost bez granica nije moguća.
U svoju je priču bremenitu teškim ljudskim sudbinama koje hropću pod udarcima dva svjetska rata koja su ishodište imala baš na područjima Austro-Ugarske i Njemačke, iskusni Tribuson vrlo emotivno i ljupko uvrstio i legendu o lijepoj Lorelei, vili koja prijeti mornarima na rijeci Rajni, pa je “Vilinska priča” dobila i bajkoviti, nadrealni okvir. Kao vrstan autor kriminalističkih romana, i u ovom djelu se poslužio nekim žanrovski lukrativnim i iznimno filmičnim trikovima posuđenim baš iz tog žanra. No, svoju je priču o Maximillianu Leopoldu Hermannu Linderu, rođenom Berlincu, začinio nebrojenim zanimljivim povijesnim podacima i štiklecima, napose iz njemačke i svjetske filmske povijesti, što je ovom romanu dalo i, može se slobodno reći, enciklopedijsku širinu i utemeljenost. I jedan artistički, diskretni, srednjoeuropski šarm koji autor ili ima ili nema. Ne može ga umjetno stvoriti. Naš Maximillian je ideološki neostrašćen i nepotkupljiv, gotovo svakodnevni lik koji se ni po čemu ne izdvaja iz mnoštva, ali i muškarac koji nema sreće sa ženama niti sreće u ljubavi. Njegova velika ljubav iz djetinjstva, seksepilna Sonja stradala je, ni kriva ni dužna, u njemačkim predratnim žestokim obračunima, pretvarajući se tako u cjeloživotnu tlapnju i metaforu istinskih ljubavnih gubitaka od kojih se emotivniji ljudi poput Maximilliana nikada ne oporave.
Njegova životna izabranica i službena supruga Frieda Fiedler-Linder pokazala se nedostojnom Maximillianove ljubavi, prevarivši ga sa svojim nadređenim, što joj njen suprug nikako nije mogao oprostiti. I dok je u prvoj vezi sa Sonjom bio previše oprezan i neodređen, maksimalno plahovit bojeći se negativnih i konačnih odgovora, u ovoj drugoj sa suprugom Friedom, bio je previše krut i mačistički nastrojen, kao da je u svom životu i u svom srcu imao mjesta samo za jednu jedinu ljubav i jednu jedinu istinsku vezu. Za Sonju. A kada je na brodu koji je Dunavom plovio prema Beču u vrijeme kada Austrijanac Adolf Hitler još nije ovladao Austrijom upoznao Jacka Rossa, avanturističkog filmaša i njegovu prelijepu i pretajnovitu suprugu Jutte Jansen, Maximillian se susreo s još jednim muškarcem kojem je život obilježila samo jedna žena.
I Jack Ross i njegova Jutte bili su ljudi dvojnog identiteta. Šarmantni Jack Ross bio je zapravo Jacob Rosenstern i svojim je amerikaniziranim imenom i prezimenom skrivao židovsko porijeklo od strogih i sumnjičavih arijevaca i gestapovaca. U tome mu je pomogla i lijepa Jutte, kojoj je pravo ime bilo Leni Bauer, a koju je Jack Ross upoznao dok je još bila maloljetnica iz bavarske provincije, kada je intenzivno tragao za božanstvenim licem koje bi bilo dostojno da na filmskom platnu u posljednjem njemačkom nijemom filmu dočara bajkovitu Lorelei. Na žalost, mistična Jutte jednog je dana nestala iz Jackovog berlinskog utočišta u nepoznatom smjeru. I njegova fatalna ljubavna priča s Jutte tj. Lenom imala je sličan kraj kao i ona Maximillianova sa Sonjom. Obje su te izmaštane i odveć idealizirane junakinje stradale i zbog svoje ljepote i zbog strasti s kojima su živjele svoje kratke živote, pronašavši svoje muškarce koji bez njih nisu bili kompletni. A možda su one obje bile samo vilinske iluzije koje su svoje zaljubljive i povodljive mornare odvele ne u smrt, nego u blaženstvo.
“Vilinska priča” može smatrati i dijelom njemačke književnosti, iako je napisana na hrvatskom jeziku i iako ju je napisao hrvatski autor ..." Po toj logici postoji i vanzemaljska književnost.