Koncertni ciklus Izvorišta, kojim glazbeni promotor Emir Fulurija popularizira svjetsku i hrvatsku tradicijsku glazbu, ove srijede (11. prosinca) nam u Lisinski dovodi sastav Veja. Već gotovo dvadeset godina Veja se bavi istraživanjem, njegovanjem, sviranjem i modernim reinterpretiranjem istarske tradicionalne glazbe, a s njihovim frontmenom, etnomuzikologom Goranom Farkašem razgovarali smo uoči zagrebačkog koncerta.
Neupitno je da world music scena u Hrvatskoj u posljednje vrijeme doživljava pravi boom. Sve je više izvođača, bendova, svira se i u Lisinskom...
Mislim da u Hrvatskoj ne možemo pričati o sceni kao takvoj, jer ipak se još uvijek većina toga događa samo u Zagrebu. Ali taj val koji je Emir Fulurija pokrenuo i koji je rezultirao svim ovim koncertima Izvorišta u Lisinskom, to je jedna nevjerojatna, ogromna stvar. Time je taj naš world music, etno, folk ili tradicijska glazba, kako god je nazvali, napokon izašla iz okvira margine i ušla u relevantan prostor hrvatske glazbe. To je strašno veliko priznanje nama izvođačima jer, ipak, Hrvatska je mala zemlja. Pogotovo u usporedbi s nekim zemljama zapadne Europe u kojima smo do sada svirali, poput Francuske, Belgije ili Engleske, u kojima zaista imaš folk-klubove u više gradova i možeš bez problema složiti turneju od nekoliko koncerata. Još nekako sanjam da će se to dogoditi kod nas. Da se barem dogodi još jedan Emir u Splitu, jedan u Rijeci, jedan u Osijeku!
Često se kaže da šira javnost ima određeni otpor prema tradicijskoj glazbi, jer misli da su to sve “klape i tamburice”?
Sigurno postoji i taj element. Na CMC-u se vrte samo klape i tambure, pa i u školi smo učili da se u Slavoniji sviraju tambure, Dalmatinci pjevaju u klapama, a u Istri je nešto čudno (smijeh). Ali Hrvatska ima tako bogatu kulturu, tradiciju, toliko glazbe u toliko mikroregija o kojoj malo toga znamo. Osim toga, tradicija kao da je zapela u jednom davnom vremenu, postala neka stvar koju njeguju eventualno folklorna društva. Međutim, to je samo jedan dio i jedan način bavljenja tradicijskom glazbom. Postoji i, primjerice, puno bendova koji se bave reinterpretacijom tradicijske glazbe, ali jako su rijetki oni koji pišu nove skladbe u duhu tradicije. Čini mi se kao da imamo taj neki mitski odnos prema tradiciji, kao da nas je malo strah, jer tradicija je nešto važno i nedodirljivo. Ali ta je glazba narodna glazba, odnosno glazba od naroda. Nju se treba živjeti, a ne strpati je okamenjenu u muzej.
Kako biste opisali to što Veja radi?
Mi smo također interpretatori – reinterpretiramo tradicijsku glazbu Istre, s tim da imamo neke autorske stvari, ali... Dobio sam to pitanje nedavno – zašto i mi ne pišemo svoju glazbu? Teško je reći. Možda je i u meni ta neka kočnica. Ta slika tradicije koja je gotovo pa sveta. Ali nadam se da će te kočnice ubrzo popustiti, nedavno sam krenuo s nekoliko autorskih i vjerujem da će ih ubuduće biti i više!
Postojite već više od deset godina, a za to vrijeme od vas smo dobili samo dva albuma. Kako to?
Jednostavno je – mi smo dosta spor bend! Najprije smo se okupili oko projekta jednog mog prijatelja Noela Šurana pa smo odlazili na razne manifestacije, kojih u Istri pogotovo ljeti ima strašno puno, družili se međusobno, upoznavali starije glazbenike. U igru je zatim ušao i moj brat, drugi prijatelji, sve je išlo nekako polako, spontano... Zabavljali smo se i svirali sigurno nekih sedam-osam godina, bez planova i ciljeva. Zato je došlo do toga da smo tek 2014. izbacili prvi album “Dolina mlinova”. Idući album ponovno je čekao osam godina i “Škura ura” izašla je 2022. Ali ne bih rekao da smo namjerno radili sporo, već se sve odvijalo dosta organski, kako je nama pasalo. Nekako, dogodio se život – i jedno pet-šest klinaca od svih članova! Ali planovi i skice za treći album već su tu, tako da mislim da na njega nećemo čekati još šest godina.
Kako dolazite do pjesama u repertoaru? Jesu li to stvari koje se prenose s koljena na koljeno ili je potrebno i kopanje po arhivima?
Moj pradjed, moja prabaka, ma zapravo velik dio moje obitelji je pjevao, tako da mi je određeni repertoar poznat i od njih. Jedna od naših pjesama, “Zelen bor”, baš je verzija koju smo uzeli od mog pradjeda i njegovih sinova. Sjećam se kao klinac na svim tim obiteljskim feštama, kad bi se pojelo, počelo bi se pjevati. Odmalena sam bio okružen time pa je vjerojatno zato i meni bilo sasvim prirodno nastaviti se baviti glazbom. Osim toga, postoji arhiv Radija Pule, odnosno arhiv Renata Pernića, radijskog urednika i etnomuzikologa koji je počevši od 60-ih godina izlazio na teren, snimao izvornu istarsku glazbu i stvorio jako velik, opsežan arhiv od kojeg je dio čak i digitaliziran. Naravno, ima i puno kopanja po raznim drugim arhivima pa će tako za sljedeći album koji spremamo sigurno biti potreban jedan izlet od nekoliko dana u Institut za etnologiju i folkloristiku!
Baš sam se nasmijala kada ste rekli da su u Slavoniji tamburice, u Dalmaciji klape, a u Istri “nešto čudno”! Odličan opis, ali što mislite, što nas tu čudi, možda istarska ljestvica?
Ono što nazivamo istarskom ljestvicom zapravo je skup napisanih ljestvica, nešto poput alata ili sistema koji su napravili mahom istarski skladatelji. Na UNESCO-ovoj listi nematerijalne baštine piše kako je to dvoglasje tijesnih intervala. No ta dualnost nije jedinstvena u svijetu, iako to volimo pričati, i javlja se na gotovo svim kontinentima. Međutim, većini ljudi vjerojatno zvuči neobično jer su se naviknuli na dur i mol i prosječno uho jednostavno nije naviknuto slušati pa ni reproducirati takvo pjevanje. Evo, recimo, obrnuti primjer moje bake. Ona ne zna pjevati. Kad biste je čuli, rekli biste da je to osoba bez sluha, pa ona ne može ni pjesmu Magazina otpjevati (smijeh). Međutim, istarsku kantu će otpjevati – i to prekrasno.
Možete li nam otkriti što nas očekuje na večerašnjem koncertu?
Ovisi kako se usudimo! Ne smijem puno otkriti. Veja je poznata, barem nama, po tome da nove pjesme testiramo odmah s publikom. Tako da ćemo sigurno spremiti nešto drukčije. Hoće li se čuti nešto novo? Moguće. Hoće li biti nekih iznenađenja? A bit će.
