Stvorio je čudo – s bosanskom profesorskom plaćom i još gorom penzijom, prikupio je fra Stjepan Pavić zbirku sa 820 djela, slika i skulptura za svoj samostan sv. Ante u Dubravama kod Brčkog i još galeriju sagradio kako bi sve dao na javnu upotrebu! Sada djela koja je skupljao pola stoljeća njegova kolekcionarskog rada za svoju Galeriju Šimun posjećuje publika zagrebačkog Doma HDLU-a. Tu se otkriva malo poznata stvar: već 14 godina naša najvrsnija povjesničarka umjetnosti Željka Čorak stručno profilira zbirku pa je i najzaslužnija za uvid u izbor od oko 180 njenih likovnih bisera koji opravdavaju naslov izlože "Od Bukovca do Bućana". Zajedno s njom i fra Pavićem posjećujemo izložbu i razgovaramo o tome kako Pavićeva kolekcija čini vrijedan mali muzej suvremene umjetnosti klasičnoga izraza. Hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti.
Impozantan niz imena
Postav arhitekta Marija Beusana upravo to alibira! Počinje serijom fotografija Galerije Šimun. Filip Beusan snimio je za nas izuzetan arhitektonski spoj ciglene rustike i moderne ideje arhitekta Ivana Prtenjaka. A onda se nižu slike i upozorenja Željke Čorak, koja kaže: – Pogledajte Murtića iz 1936., iz zemljaškog perioda... Tko ga ima? Nitko.
Tu su i prvi školovani bh slikari. Tu je "najljepši mali Viktor Šipek koji uopće postoji". Tu su divne slike lica starica Naste Rojc. I crteži kipara Vojina Bakića, Vanje Radauša, Koste Angelija-Radovanija... Prekrasan je Stančićev crtež djevojke, sasvim izvan njegovih tipičnih otuđenih prostora... Vanja Radauš izradio je malu skulpturu kojom kao neku poludjelu pticu portretira Slavu Raškaj. Tu su Onac i Onica, skulpture muške i ženske glave, Zvonimira Lončarića, kojima je Željka Čorak dala duhovit naziv...
– Imao sam sreću da sam još od niže gimnazije u Brčkom, a poslije i u franjevačkoj gimnaziji u Visokom, imao odlične profesore likovnoga odgoja – govori nam fra Pavić. Nitko ne bi rekao da mu je 75 godina. Nakon završetka studija teologije u Sarajevu, a poslije i klasične filologije u Zagrebu, odradio je profesionalni vijek profesora na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. – U to vrijeme studija, 60-ih i 70-ih, obnavljale su se crkve. Bila je to prigoda da čovjek stupi u kontakt sa slikarima i kiparima, od Mujadžića, Mikulića, Šohaja... Svi su oni vidjeli da se u našoj molbi za suradnju ne radi o trgovini, pa je tako Šohaj donio 32 skice i rekao: "Ovo ćeš ti bolje čuvati nego ja." Omer Mujadžić donio je tri stvari, i tako je krenulo. Kupovalo se po simboličnoj cijeni. Marija Ujević pristala je primiti novac jedino pod uvjetom da ga dade nekom siromašnom. Bourek mi je na izložbi rekao: "Dođi, pogledaj mog svetog Franju. To ću spakirati i to je tvoje"... – kazuje fra Pavić i spominje mnoge koji su donirali zbirci svoja djela ili djela iz obiteljske ostavštine.
Sve je, kaže, počelo prije pedesetak godina na poticaj dvaju profesora iz Visokog koji su uspostavili trend davanja umjetnina crkvama koje su zjapile prazne, a u čiju se obnovu još jako mlad upustio i fra Pavić. Nije se tu radilo samo o umjetničkim izvedbama svetačkih slika, Križnog puta i sličnih tema. Vulas, Seder, Keser, M. Ujević, Bifel, Josip Poljan i brojni drugi izgradili su zbirku koju Željka Čorak naziva malom poviješću naše umjetnosti.
– Nikad mi nitko nije dao tako otvorene ruke kao fra Stjepan – prisjeća se. Ono što se nekad moglo naći i kupiti po antikvarijatima, sada je moguće naći na nedjeljnome sajmu na zagrebačkom Britancu. Ipak za manji novac... Pa kad naiđu na bolju stvar, zamijene njome onu slabiju i tako se zapravo ne trguje za novac, nego za sreću – kaže Željka.
U misiji prikupljanja
Zanimalo nas je kojim se kriterijima vodio fra Stjepan, a on kaže: – Birao sam samo ono što je dobro, bez obzira na žanr. Željka dodaje kako tu gotovo i nema sakralne umjetnosti, što bi se očekivalo u zbirci koja pripada samostanu. A fra Stjepan dodaje da čovjek zavoli ono što prvo gleda, a on dolazi iz mjesta Hrgovi Donji u Bosanskoj Posavini, s pitoresknih obronaka Majevice... U misiji prikupljanja umjetnina golemu mu je potporu, kao i u svemu u životu, pružila brojna obitelj. Od desetero braće i sestra živo ih je osam, dva brata i šest sestara! No ni dvostruko ih više ne bi bilo dovoljno za sve što je fra Pavić napravio i kao vrstan prevoditelj i kolekcionar biblioteke od čak 12 tisuća knjiga! – Smatram da je sve Božje djelo – rekao je kad smo ga na kraju pitali o Bogu, smatrajući i to nezaobilaznim pitanjem...
>> Predsjednik HAZU razgledao izložbu Galerija Šimun u Galeriji Prsten
Da u pravu su ti koji tvrde da su crkve sada pune za razliku od 60 tih Samo ne pravih i istinskih vjernika Covjek koji vjeruje u Boga nemora ici u crkvu da bi bio vjernik i da vjeruje ubio vjernik i da vjeruje u Boga Bog zivi u svakom od nas samo ga treba znati pronaci Sve dok se katolicki popovi nebudu zenili ja nemam sto traziti u crkvi Jesam katolik ali ne i lud covjek Jer oni su prvi koji krse 10 zapovjedi bozjih