Hrvatski restauratorski zavod radi u teški uvjetima, i to na čak dvanaest odvojenih lokacija te ne može osigurati pohranu svečanih zastora Hrvatskog narodnog kazališta kojima je potrebno restauriranje, kaže Mario Braun, ravnatelj HRZ-a u restauratorskoj radionici na zagrebačkom Zmajevcu. Braun se javio u redakciju Večernjeg lista nakon teksta u prošlom broju Obzora o tajnovitoj evakuaciji Bukovčeva kazališnog zastora “Hrvatski narodni preporod” u Muzej suvremene umjetnosti i sumnje da je ovo znamenito djelo u vrlo lošem stanju. Kako nam je potvrdio Braun, kazališnim zastorima HNK, potrebna je hitna restauracija. – Posljednji veći pregled kazališnih zastora obavljen je 14. rujna 2002. godine temeljem kojeg je napravljen projekt za višegodišnje restauriranje zastora. Ustanovljen je različit stupanj oštećenosti, s napomenom da su jako ili ozbiljnije oštećeni zastori Krste Hegedušića, Vlahe Bukovca i Vjekoslava Karasa, dok je zastor Ivana Lovrenčića bio tek minimalno oštećen. Za sva četiri ugrožena zastora, a ponajprije za najugroženiji Bukovčev i Karasov smatramo da trebaju hitnu preventivnu zaštitu koja se sastoji od prebacivanja na valjak većeg promjera i preventivno podljepljivanje podloge i fiksiranje slikanog sloja na ugroženim dijelovima. Šestogodišnji projekt restauriranja svih oštećenih zastora procijenili smo na 2,842.000 kuna, od čega bi preventivna zaštita izrade novih valjaka i najnužnijih konzervatorskih zahvata iznosili oko 150.000 kuna – kaže Mario Braun. U projektu restauriranja kazališnih zastora HNK iz rujna 2002. godine, stoji da znameniti Hegedušićev zastor A.D. 1573 o Seljačkoj buni ima niz oštećenja, od čega su horizontalni nabori posljedica neispravnog namatanja na tuljac premalog promjera.
Slabljenje i starenje materijala
Što se tiče Bukovčeva Hrvatskog narodnog preporoda, do oštećenja je također došlo zbog nabiranja platna pri namatanju, a i neprocjenjivi Karasov zastor “Djed, unuk i vila” također ima horizontalne pruge nastale zbog neispravnog svijanja. Tu treba pribrojiti i slabljenje i starenje materijala i niz drugih objektivnih problema. Za restauraciju zastora velikih dimenzija potrebno bi bilo osigurati radnu prostoriju površine do četiri stotine, a visine do osam metara, sa zahtjevnim osvjetljenjem i mogućnošću montiranja stropne pomične dizalice za terete do 500 kilograma.
“Takvu prostoriju HRZ ne može osigurati bez sudjelovanja Ministarstva kulture i Grada Zagreba, pogotovo zato što bi konzervatorsko-restauratorski radovi trebali trajati najmanje pet do šest godina. Kako u HRZ postoji samo jedna radionica za slike velikih formata, a korištenje njezinih kapaciteta isključivo za kazališne zastore tijekom pet godina doveli bi do zaustavljanja na drugim veoma oštećenim slikama velikih formata. Stoga je jedino rješenje uspostava paralelne radionice za velike formate, koja bi se specijalizirala i opremila za zahvate na kazališnim zastorima. Nakon restauriranja zastora, ta bi se radionica, zajedno s djelatnicima i opremom preusmjerila na rad na slikama velikih formata”, piše u dokumentu Zlatka Bielena i Marija Brauna.
100 godina restauratorstva
Kako se bližimo 2016. godini kada će biti obilježena stota obljetnica suvremene restauratorske djelatnosti u Zagrebu i Hrvatskoj, prema razmišljanjima Marija Brauna, osiguravanje adekvatnog i ujedinjenog prostora za Zavod bi bio primjeren poklon.
– HRZ, tj. niz ustanova iz koje je nastao do sada je restaurirao oko 10.000 pokretnih spomenika i više od 2100 nepokretnih kulturnih dobara. Stoga konkretno predlažemo da se Zavodu da na korištenje prostor koji bi bio idealan za nas, a to je stara vojna bolnica u Vlaškoj ulici u Zagrebu, u kojoj bi se stvorili uvjeti i za rad na zastorima.
U staroj vojnoj bolnici Zavod bi imao prostorne uvjete za razvoj djelatnosti poput radionica za štuko dekoracije, koja bi mogla intenzivno raditi i na zagrebačkim, i ne samo zagrebačkim fasadama 19. stoljeća. Tamo bi Zavod mogao razvijati edukativnu i sličnu djelatnost – kaže Braun, koji misli da bi se za projekt preseljenja Zavoda u staru vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici mogla dobiti i financijska pomoć europskih fondova.
– Naš restauratorski centar bio bi posebno orijentiran prema obnovi gradova i industrijskoj arhitekturi. Pilot-projekt bi bio u Zagrebu, a ciljana skupina su gradovi poput Zagreba, koji imaju izražene probleme očuvanja gradske strukture 19. i 20. stoljeća. Kroz edukacijsku strukturu restauratorskog centra razvijao bi se sustav usmjeren prema široj regiji. Uz razvoj popratne proizvodnje materijala, to bi mogao postati i izvozni proizvod ne samo Zagreba, već i Hrvatske – zaključuje Braun apel nadležnima u Ministarstvu i Gradu Zagrebu.
