U više od pola stoljeća upornog hodočašćenja u središnju kazališnu nacionalnu kuću dva ili tri puta vidjela sam njezin najpoznatiji i najsvečaniji zastor, naravno, onaj Vlahe Bukovca iz 1895. godine, koji svi znamo pod imenom "Hrvatski preporod", iako mu je puno ime "Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti". Neke od svečanih zastora nisam vidjela nikada, onaj kojem je glavna tema balet "Đavo u selu" možda isto tako dva ili tri puta. I zato je zaista lijepa prigoda vidjeti sve zastore HNK Zagreb, a to su očito mislili i mnogi drugi, koji su do posljednjeg mjesta ispunili gledalište.
Veliki odaziv publike iznenadio je intendanticu HNK Zagreb Ivu Hraste Sočo, ali i njezina gosta, muzikologa Zdravka Blažekovića, direktora Istraživačkog centra za glazbenu ikonografiju pri Graduate Center, City University of New York, koji je posebno pozdravio okupljenu mladu publiku.
Predavanje o zastorima HNK Zagreb počeo je povijesnom pričom pa smo tako imali prilike vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih zastora koji krase najveće kazališne kuće, a dominirali su primjeri iz Italije. Zastor je, ma koliko se to povremenom kazališnom posjetitelju činilo nevažnim, važan dio arhitekture svakog kazališta, tako su primjerice željezni zastori izumljeni da bi podijelili zgradu u dva dijela i tako spriječili širenje požara, naravno u vremenima kada su svijeće i petrolejske lampe osvjetljavale teatre. No zastor je istovremeno i dio kazališne magije, on dijeli i prostor i vrijeme, jer kada se on podigne, prestaje svakodnevni život te gledatelji ulaze u priču, u neko drugo vrijeme. Zato se iz zastora velikih kazališnih kuća čita povijest umjetnosti te sredine, ali i povijest nekog naroda, jer umjetnici su stvarajući zastore znali izraziti (često mitološkim metaforama) ono što se nije smjelo izgovoriti. Govoreći o takvim primjerima, dr. sc. Zdravko Blažeković zainteresiranu je publiku vratio u čuvenu La Scalu prije ujedinjenja Italije, kada je to kazalište imalo i zastore na ložama, a kada su oni bili spušteni, iza njih su se vodili važni politički razgovori.
Najpoznatije zastore Europe i svijeta uglavnom su stvarali veliki umjetnici, često i čuveni scenografi određenog vremena, a pravu "revoluciju" u kazališne zastore uveo je Wagner. Veliki skladatelj bavio se svim važnim dijelovima kazališne umjetnosti pa je tako upravo on prvi, sredinom 19. stoljeća, ustvrdio kako je za umjetnosti i ljude koji dolaze u kazalište mnogo bolje kada se zastor razmiče, jer tako ljudi postupno uranjaju u teatar, a ne kada im se on naglo podigne pred očima.
Naravno, najviše uzbuđenja izazvalo je pokazivanje zastora HNK Zagreb pa je publika tako imala i jedinstvenu priliku vidjeti prvi zastor, onaj koji je krasio unutrašnjost zgrade HNK Zagreb dok je ona još bila na Gornjem gradu. Taj je zastor poznat pod naslovom "Djed i unuk", a oslikao ga je Vjekoslav Karas 1850. godine. Blažeković je objasnio da je to slika koja prati istoimenu pjesmu Petra Preradovića, ali i upozorio da je upravo lik s guslama jaka alegorija koja se nalazi u čak tri nacionalna kazališta u Hrvata, u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku.
Najpoznatiji je zastor onaj Bukovčev iz 1895. godine i njega je tadašnji intendant Stjepan Miletić naručio za tada novoizgrađenu zgradu HNK Zagreb, ali zapravo bi se taj zastor trebao nazivati po dva slikara. Bukovac je, naime, naslikao samo glavnu sliku, a i tu mu je u perspektivama pomagao Bela Čikoš Sesija, dok je ukrasni dekor koji se nalazi oko glavnog prizora djelo slikara Ferde Kovačevića.
Naravno, zastor koji je vidjela publika replika je čuvenog Bukovčeva i Kovačevićeva zastora, koji je predragocjeno umjetničko djelo da bi i danas bilo u teatarskoj funkciji. Taj je zastor istinski spomenik kulture visine šest i širine devet metara (Bukovcu je tada za njega plaćeno nezamislivih šest tisuća forinti) te je pohranjen u depou Muzeja suvremene umjetnosti.
Od 1969. godine, kada je završena velika obnova kazališta, HNK Zagreb ima željezni zastor, a tada su nastali i "Titov naprijed" Frana Šimunovića i "Ano domini 1573." Krste Hegedušića, posvećen Seljačkoj buni. Devedesete su donijele "Četiri godišnja doba" Ivana Lackovića Croate, "Đavla u selu" Ivana Lovrenčića i "Harmicu" Vasilija Jordana. Treba se stoga nadati da ćemo barem ove novije od sada viđati češće. •
