Svakim novim trilerom koji čitatelj uzme u ruke čini se da je podignuta ljestvica nasilja, krajnje okrutnosti pa i brutalnosti. No sada smo s romanom “Lutkar” M. W. Cravena (Znanje, urednica Danijela Živković Rumbak, prijevod Morana Mazor, 39,90 kuna) dobili krimić koji neće biti lako nadmašiti. Naravno, postoje romani u kojima stravični dijelovi priče lede krv u žilama, ali ovaj je posebno okrutan po načinu na koji serijski ubojica ubija svoje žrtve – odreda sredovječne muškarce urednog života. On ih, naime, spaljuje žive, i to nakon što ih premaže sredstvom za brže gorenje “smućkano” u kućnoj radinosti. I još ih prije toga muči, odsijeca im spolovila i ugura im ih u usta da ne bi mogli vrištati.
I to zapravo nije (?!) najokrutniji dio ove priče, već se istinski užas krije u razlozima tog serijskog ubojice. Znam da su mnogi upravo odustali i od ovog teksta i od “Lutkara”, ali baš kao u pitalici o kokoši i jajetu, jasno je da okrutnosti u pričama, pa čak i onim smišljanim kako bi se što bolje prodavale, ne bi bilo da takva ili još gora izopačenost ne postoji u ljudima. Možda je to i najvažnija poruka ovog romana, koji doista nije lako čitati, iako Craven ne inzistira na opisima, nego podatke o ubojstvima, koja se događaju u engleskoj pokrajini Cumbriji na prapovijesnim kamenim krugovima, iznosi kao krute činjenice. Čitatelj ih treba znati kako bi pratio policijsku potragu za ubojicom.
Sve ostalo u ovom romanu odgovara tipičnim zadatostima žanra počevši od glavnog istražitelja pa sve do neočekivane pomoćnice, neprilagođene genijalke, koje pronađe u policijskim redovima. Sudeći po njihovu odnosu, pred nama je serijal romana u kojem će se Craven vratiti svom inspektoru Poeu i njegovoj pomoćnici Tilly Bradshaw. Ostaje tek dilema hoće li njihovu priču odvesti u tragediju u kojoj će nastradati mlada policijska službenica kojoj je slučaj Lutkar bio prvi izlazak iz policijske postaje ili će Craven smisliti neku ljubavnu priču kako bi dodatno zasolio njihov odnos.
