Kao jedna od najvažnijih tema ove kulturne sezone nametnuo se izbor (novog?) vodstva Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Iako je među troje pretendenata na mjesto intendanta uz staru intendanticu Anu Lederer i sveučilišna profesorica Sibila Petlevski, kao novo ime na čelu HNK sve se više spominje Velimir Visković.
:: Jedan ste od najizglednijih, a u dijelu kulturne javnosti i najpriželjkivanijih kandidata za intendanta. Što vas je nagnalo da se nakon duge karijere u Leksikografskom zavodu javite za jednu ovako nezahvalnu poziciju?
U mojim se godinama čovjek ne javlja kao kandidat za dužnost toga javnog ranga samoinicijativno. Naravno da su sa mnom razgovarali oni kojima je dužnost da kreiraju kulturnu politiku ove države, a potom sam još razgovarao i s nizom prijatelja i ljudi koji se bave kazalištem, uključujući i ugledne članove ansambla HNK. Prihvatio sam taj poziv nakon dugog premišljanja i oklijevanja znajući da će moja kandidatura naići na žestok otpor dijela političkih ljudi koji po svaku cijenu žele da se u HNK zadrži postojeće stanje i očuvaju njihovi interesi. Mislim da mi je baš Oliver Frljić rekao: “Znate, Velimire, bilo bi dobro da ponudu prihvatite jer dovoljno volite i poznajete kazalište, a niste ni s kim u kazališnom cehu u interesnoj sprezi, nikome ništa ne dugujete!” Mislim da su ta uvjeravanja prijatelja i ljudi do čijeg mišljenja držim presudila da se kandidiram.
:: Zagrebački HNK posljednjih je godina bio najnapadanija kulturna institucija – sadašnju upravu prozivalo se za preveliku rastrošnost, netransparentnost, malograđanštinu, nedovoljnu prisutnost na stranoj, pa čak i domaćoj kazališnoj sceni...
Novcem koji dobiva, HNK može stvarati zanimljiviji i kvalitetniji program, biti relevantniji i u parametrima nacionalne kulture, ali i na europskoj sceni. Nisam sklon posve obezvrijediti rad HNK u proteklih sedam godina, znale su se dogoditi i solidne predstave. Ali, zaboga, u HNK je koncentrirana kvaliteta; po samoj inerciji moraju se dogoditi i dobre predstave. Taj teatar, nažalost, jest vođen u skladu s malograđanskim poimanjem svijeta i umjetnosti. Radije bih gledao veličanstvene promašaje, pune divlje energije, nego bezlična, dosadna prepričavanja lektire. Bez invencije, bez imaginacije, s kurtoaznim premijernim aplauzom, haenkaovske predstave već na drugoj reprizi treba puniti školarcima. Taj teatar premalo znači u javnosti, a njegova intendantica je, ruku na srce, intelektualno irelevantna osoba. Pa u povijesti HNK intendanti su bile vodeće intelektualne figure svojega doba: Stjepan Miletić, Marijan Matković, Mirko Božić, Kosta Spaić, Georgij Paro... Čak je Pavelić 1943. nudio intendanturu Miroslavu Krleži i Ivanu Meštroviću, svjestan da nakon stranačkog poslušnika Žanka mora na čelo kuće dovesti reprezentativnog intelektualca (pogotovo u situaciji kad postaje jasno da nacisti gube rat). A, pazite, nitko nikada nije ostao na čelu kuće dvanaest godina, jer ni najvećem geniju ne možete dopustiti da ima dugotrajni monopol u nacionalnom teatru. A Duško Ljuština nas, unatoč dominantnom mišljenju javnosti, želi uvjeriti kako je Ana Lederer intelektualni i teatarski kapacitet koji zaslužuje da bude najdugovječniji intendant u povijesti HNK.
:: U javnosti se nakon nedavno poništenog natječaja, na kojem ste iz tehničkih razloga diskvalificirani vi i Sibila Petlevski, stječe dojam da će Ministarstvo učiniti sve da vas dovede na mjesto intendanta, baš kao što će dio gradskih struktura učiniti sve da na tom mjestu zadrži Anu Lederer. Zbog toga se i na vas sve više gleda kao na kadar jedne političke opcije, što podržava i trenutačna intendantica plasirajući tezu o političkoj smjeni.
Da vam budem potpuno iskren, ja se jesam kandidirao na poticaj ministrice, ali sam otad s njom razgovarao valjda dvaput. Gospođu Zlatar dugo poznajem, surađivali smo na nizu projekata; mislim da mogu reći da se uzajamno iznimno profesionalno cijenimo. Oni koji me poznaju znaju da nije moj običaj da se bilo kome vješam o rukav. Ja ne namjeravam biti ničiji poslušnik ni stranački kadar. Namjeravam pošteno i kvalitetno, s maksimalnim angažmanom, raditi da HNK bude što bolji te na umjetničkom i društvenom planu što relevantniji. Kad me potaknula na kandidaturu, gospođa Zlatar je toliko o meni zasigurno znala. Naravno, i meni je jasno da se ovdje radi o svojevrsnom tihom ratu između dugogodišnjega gazde zagrebačke kulture Duška Ljuštine i aktualne ministrice. Kao stari prepredeni lisac Ljuština je zaključio da je najbolje pravnim smicalicama već u startu eliminirati protukandidate gospođe Lederer. Lakše je bilo konstatirati da su Visković i Petlevski debili koji ne znaju pročitati natječaj (kao da nas se nije moglo pozvati da u roku od pola sata priložimo potvrde, koje u tekstu natječaja uopće nisu bile spomenute). Ali tad bi trebalo reći da je Ana Lederer pametnija, intelektualno dominantnija, liderski sposobnija, da ima bolju ravnateljsku ekipu, da ima bolji program nego Visković ili Petlevski. A nije Ljuština baš glup, zna i on da bi to teško prošlo na Kazališnom vijeću. I ovako, kad je gospođa Lederer bila jedina kandidatkinja, kad se moglo odlučivati samo za nju ili protiv nje, dobila je tek tanku podršku.
Što se tiče političke podobnosti, Ana Lederer bi o tome trebala šutjeti jer svi znamo kako je došla kao mlada, relativno anonimna teatrologinja na čelo HNK. Ona doista nije bila kandidat ministra Biškupića, jer je Biškupić na čelu HNK želio jakog čovjeka, književnoga klasika Nedjeljka Fabrija. To je i procurilo u javnost, Fabrio je intervjuiran i u medijima predstavljan kao budući intendant, počeo je pisati program i posložio svoj tim. Ali odjednom se pojavila Ana Lederer, kao kandidatkinja bračnog para Sanader. Jadni se Božo nevoljko morao povući ostavljajući Fabrija na cjedilu, jer znalo se tko je gazda. Nije se ni Ljuština bunio, jer znalo se koga se u državi sluša. Dakako, Ana Lederer je spretno u međuvremenu sklopila nova politička savezništva jer doba Sanadera je prošlo, stekla nove mentore, postala čak kandidatkinja “stanovitih krugova u SDP-u”. I sad bi ona da bude “politička žrtva”?! Pa valjda trebaš imati neke političke ideje da budeš “politička žrtva”! Naravno, lakše je prihvatiti da si politički martir nego da ti je program anemičan i loš i da stvarno nema razloga da još četiri godine budeš na čelu kuće.
:: Što će se dogoditi ako se Grad i Ministarstvo ne uspiju dogovoriti o intendantu? Koliko ste spremni ustrajati?
Odgovor na to pitanje znaju jedino gradonačelnik i ministrica. Ako budem izabran, ja bih želio imati povjerenje ne samo ministrice već i gradonačelnika. On je rekao da ne želi ratovati s ministricom i Vladom; mislim da to otvara put prema dogovoru. Mene doista ne zanima sudjelovanje u ratovima. Intendantura nije nikakav ego trip, već odgovorno vođenje kuće s pet stotina zaposlenih. U kandidaturi ću ustrajati dok budem osjećao da imam povjerenje većeg dijela javnosti i dok me podržavaju ljudi do čijeg mišljenja držim. Žao bi mi bilo iznevjeriti njihovo povjerenje, ali ne mislim da će svijet za mene propasti ne budem li izabran: uređivat ću enciklopedije, svoje časopise, izdavati knjige, polemizirati, pisati Povijest suvremene hrvatske književnosti... Da, i dalje ću odlaziti u teatar i pisati o kazalištu i drami...
:: Jedna od najzanimljivijih točaka vašeg programa sigurno je prijedlog imenovanja Olivera Frljića na čelo Drame. Je li realno očekivati da će zbog te funkcije Frljić primiriti svoju autorsku hiperproduktivnost, zbog koje je često izvan Zagreba?
Moram reći da mi je Frljić bio iznimno važan kao kadrovski izbor; da nisam njega odmah pridobio i da nije on ponudu entuzijastično prihvatio, pitanje je da li bih se uopće kandidirao. Više nego u ostalim ansamblima baš Drami je potreban mlad čovjek pun energije, dinamičan, dobar motivator. Netko tko zna načiniti od kazališnog događaja i provokativan društveni čin. Netko tko će ukloniti dosadu iz teatra, tko će otvoriti prostor mladima. Neće izbjegavati klasiku koja mora biti osnova programa, ali će je iščitati na nov način. Naravno, i Frljiću je jasno da više neće moći dugo izbivati, da mora biti uz ansambl. Mislim da je i za njega dobro da radi manje predstava, da bude koncentriraniji. Osim toga, kao šef Drame otvara sebi novi prostor kreacije: nije mala stvar kreirati repertoar središnjega nacionalnog teatra, pokrenuti taj golem i pomalo uspavani, ali ipak potentni glumački ansambl.
:: Kandidatkinja Sibila Petlevski i vi oboje ste u svojim programima naveli mladog Tomislava Petranovića kao kandidata za ravnatelja Baleta, a kasnije su se čak mogle čuti optužbe da ste jedno drugome “ukrali” kandidata, pa i da je dio programa gospođe Petlevski zajedno s Petranovićem “migrirao” u vaš program. Čini se da je Petranović ponudama pristupio s figom u džepu. Osjećate li da mu kao suradniku možete vjerovati?
Sibila Petlevski moja je dugogodišnja prijateljica; iznimno je cijenim i volim. Godinama sam je uvodio u redakcije časopisa koje sam uređivao, izdavao njezine knjige... Sad smo prvi put u konkurentskoj poziciji. Možda bih se čak i uklonio iz utrke da sam na vrijeme saznao za njezine namjere, ali obavijestila me o kandidaturi tek kad sam ja već bio poodmakao s pripremama. Doista, nisam imao pojma da je i ona pregovarala s dvojicom kandidata koji su se našli u mojem timu. Moram reći da su i Tarbuk i Petranović moju ponudu prihvatili otprve. Oni su bili prvi kojima sam ponudio šefovstvo Opere i Baleta, ali i ja sam, kad je riječ o Operi, imao dvije opcije, a kad je riječ o Baletu čak tri. Naposljetku sam se odlučio za Tarbuka i Petranovića na temelju niza razgovora s ljudima iz struke, pri čemu nisu bile važne samo profesionalne reference već i ljudske i liderske kvalitete. Znate, s tim ljudima ipak morate četiri godine raditi. Ne mislim da je nekakav grijeh što su oni pregovarali i s kolegicom Petlevski; zaboga, bilo bi nepristojno ne odazvati se razgovoru s njom! Doista ne osjećam nikakvo nepovjerenje! Tomislavu sam rekao da, ako je točna tvrdnja kako je iskoristio neke sugestije gospođe Petlevski, te dijelove ukloni iz našeg programa. Uvjerio me da nije koristio tuđe ideje; nema razloga da ne vjerujem profesionalcu njegova ranga i međunarodne reputacije.
:: Na čelo Opere želite dovesti bivšeg intendanta Mladena Tarbuka, kojeg se optuživalo za rasipanje novca i zatiranje Drame. Smatrate li da će on sa sobom donijeti i te negativne repove iz vlastita mandata na čelu HNK?
Mladen Tarbuk je, prije svega, glazbeni genijalac. Kao intendant imao je sjajan operni program. Da, doista, kasnije je bio optuživan da je ostavio gubitke. U tim tvrdnjama najagilnija je njegova nasljednica Ana Lederer. Jer, ona kao nema gubitke. O tim navodnim gubicima razgovarao sam s Mladenom i on mi je potanko objasnio kako su mu napakirani. Ako dođem na dužnost intendanta, ja ću nastojati da gospođi Lederer ne “pakiram” na takav način, jer brojke se mogu različito interpretirati. Naravno, moja je dužnost da obuzdam tu navodnu Mladenovu “rastrošnost”; ja ću to nastojati, ali najviše me zanima da mu stvorim uvjete da pokaže svoju genijalnost.
:: Zalažete se za osnivanje male, alternativne scene pod okriljem HNK. U takvom se kontekstu spominjalo kazalište Knap, ali vi predlažete da se umjesto njega adaptira prostor kazališnih skladišta na Trešnjevci. Postoji li opasnost da se taj pogon pretvori u geto za mlade talente?
Kad dovedete u HNK Frljića, jasno je da morate imati i malu scenu koja je primjerenija eksperimentalnom i istraživačkom teatru. To, naravno, ne znači da neće na velikoj sceni biti izazovnih predstava! Ali tamo ne smije biti velikih promašaja ni predstava namijenjenih manjem broju gledatelja. Želio bih svakako HNK otvoriti prema mlađim ljudima; glumcima, redateljima, scenografima, dramatičarima i dramaturzima. I prije svega mladoj publici. Ne bih nikako želio da to bude geto za mlade; htio bih da to bude najatraktivniji, najotkačeniji dio HNK.
:: S obzirom na nedavnu polemiku u kojoj su se ljudi čak nazivali četnicima, hoće li u vašem programu biti mjesta i za djela Miljenka Jergovića?
Ne mislim da je Jergović neki ozbiljni četnik; on je samo malo koketirao s pročetničkim stavovima o Draži Mihailoviću jer radilo se o beogradskom tržištu i tisku. Osobno mislim da je važan pisac, pogledajte uostalom članak o njemu u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, koji sam osobno dotjerivao. Bude li Oliver Frljić predložio da radimo neki dobar Jergovićev tekst, sigurno neću imati ništa protiv! HNK je kapitalna institucija u kojoj treba pokazati sve što je vrijedno i zanimljivo.
:: Tu enciklopediju ističete kao jedan od svojih najvećih projekata. Rad na njoj traje već desetak godina, no zasad su iz tiska izašla samo tri sveska. Što će biti s njom ako odete u HNK?
Što bi trebalo značiti već deset godina? Pa to je enciklopedija, a ne novinski članak! U ovom trenutku radimo drugu korekturnu reviziju završne četvrte knjige, koja će biti tiskana do Interlibera. Iznimno sam ponosan na nju, ona je moje životno djelo. Možemo mi raspravljati je li ovaj ili onaj članak bolji ili lošiji, je li ovaj ili onaj pisac uvršten i kako, ali činjenica je da nacionalnu književnu enciklopediju s takvim obuhvatom nema nijedna zemlja u svijetu. Utoliko je leksikografski koncept te enciklopedije inovativan. Ako dogodine odem u HNK, enciklopedija će biti već odavno završena.
Viskoviću....a tvoja plača je prikupljena od poreza malograđanštine....i očito bih volio uživati trošeći taj novac zavaljen u fotelju...bez imalo srama i grižnje savjesti...toliko o Tebi jer za mene si nitko i ništa.