Paolo Magelli drugi put u životu režira u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, i to dramu “Na dnu” Maksima Gorkog u dramatičnim uvjetima jer kuća nema upravu. Nenad Stazić čak je u saborskoj raspravi o Zakonu o kazalištu rekao da Magelli vlastitim novcem kupuje rekvizite za premijeru koja je najavljena za četvrtak 3. listopada. Magelli kaže da su to pretjerivanja jer ima odličnog kostimografa Lea Kulaša, ali da u HNK u ovoj situaciji ipak rade – volonterski.
Pogon radi bez greške
Osjeća se da HNK ima ogromnu tradiciju te da su svi ljudi na pozornici obrazovani, ali i da vole svoj posao. Pogon radi bez greške i bez intendanta, tvrdi iskusni redatelj. Magelli je prvi put u HNK režirao prije dvadeset godina, a s tekstom „Na dnu“ susreo se prije nekoliko godina u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu. I u toj je predstavi Glumca glumio veliki kazališni i filmski glumac Bogdan Diklić koji će biti veliki mamac za publiku, a s kojim je Magelli prvi put radio još 1975. godine.
– Diklić je i u Beogradu igrao istu ulogu. On je Bjelovarčanin i mislim da je njemu prvi put igrati u HNK velika čast. Diklić u zadnje vrijeme uglavnom glumi u filmovima i nije imao veću ulogu u kazalištu. Ovo je njegov povratak. Mislim da sam u Beogradu ostao dužan i Gorkome i ovom tekstu. Ova zagrebačka predstava nema apsolutno nikakvu vezu s beogradskom – ističe Magelli koji tvrdi da su režimi koji su trebali biti komunistički, ali takvi nisu bili, Gorkoga iskoristili kao optimista, što Gorki nikako nije bio.
– Za takvu manipulaciju krivim cjelokupni intelektualni ljevičarski pokret i na Zapadu. Gorki je ponajprije pisac koji govori o nedostatku utopije – ističe Magelli. A je li aktualizirao tekst Maksima Gorkog?
– Priznajem sve vrste teatra, konzervativni, radikalni… Kada je u pitanju dobro kazalište, meni je sve lijepo. Previše sam radio u životu da bih unutar teatra imao jednu vjeru i da bih bio pobožnik jednoga estetskog smjera. Međutim, jako je teško raditi neki klasik a da ga ne dopišeš, ne deformiraš i da se ne služiš kraćenjem, što je legitimno. Neke stvari prirodno zastarijevaju kao lišće koje u jesen otpada, ali vrlo često kada lišće otpada stablo se bolje vidi. Željka Udovičić napravila je odličan posao kao i uvijek jer je rafiniran dramaturg. Ali osim što kao lajtmotiv predstave upotrebljavam jednu pjesmu Visockoga koju je uglazbio Ljupčo Konstantinov u različitim varijantama, tu dopisivanja i intervencija nema. Meni je interesantnije vidjeti zašto je jedan klasik suvremen. Ovo nije predstava po Gorkome, nego je ovo Gorki. I to dobar Gorki – kaže Magelli. A zašto je na scenu postavio mikrofone?
Na mikrofone se pjeva
– Ti mikrofoni imaju funkciju u semiološkom smislu. Na njima se pjeva, ali vrlo se rijetko govori. Nisu mikrofoni ideja od koje smo počeli. Ima pjevanja, ali oni služe i kao neki mali otklon nekim likovima, no vrlo rijetko. Služe nam za udaljavanje od lika, ali i za izgovaranje rečenica koje moramo izgovoriti drugačije – objašnjava redatelj.
Razgovaramo, naravno, o situaciji u kojoj su svi u HNK Zagreb i pitamo je li došlo vrijeme da Hrvati počnu uzimati strance za intendante?
– Prije toga trebali bi naći novac da ih plate jer za 10.000 kuna ja ne bih došao biti intendant – direktan je Magelli, redatelj koji je dobar dio karijere proveo baš u raznim hrvatskim kazalištima.
