Je li “Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru” Romaina Puértolasa (Fokus, urednik Branko Matiješević, prijevod Divina Marion, 99 kuna) uopće roman? Jest, ali istodobno i antiroman, pisan kao farsa, zasigurno najneobičniji roman koji se posljednjih godina pojavio u hrvatskom prijevodu, nimalo slučajno u izdanju izdavačke kuće koja je objavila i hrvatski prijevod bestselera Jonasa Jonassona “Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao”.
Priča o “Fakiru” gotovo je podjednako zanimljiva kao i priča o njegovu autoru. Ovaj francuski pisac španjolskog podrijetla (otac mu je Španjolac, a majka Francuskinja) do objave svog prvijenca s kojim je postigao svjetski uspjeh (“Fakir” je do sada preveden u 37 zemalja), bio je graničar na samom jugu Francuske, a utjecaj tog posla svakako je vidljiv i u ovom djelu. No, da krenemo ispočetka. Priča počinje dolaskom indijskog fakira u Pariz. Stigao je samo na jedan dan kako bi u Ikei lažnom novčanicom od sto eura na kojoj je otisnuta samo jedan strana kupio krevet s čavlima. Novac za put prikupili su njegovi suseljani, ne videći da je on fakir baš kao što je i njegova “novčanica” novac. Igrom slučaja (i nedostatkom novca) odlučuje prespavati u Ikei, a kada se pred noćnom ekipom dekoratera sakrije u ormar, počinje njegovo putovanje Europom.
Nakon početka u ormaru, njegova prijevozna sredstva podjednako su egzotična, baš poput kovčega Louis Vuitton ili balona, a cijelo putovanje za njega je i bijeg od taksista kojem je mađioničarskim trikom izvukao novčanicu iz novčanika i koji želi naplatiti nanesenu štetu i uvredu jer je ponosni i nepokolebljivi Rom .U okvir ove savršeno nadrealne priče Puértolas zapravo smješta svoje (graničarsko) viđenje Europe. Stoga njegov glavni junak nipošto slučajno nije Indijac, baš kao što i prijatelji koje stječe putem nisu Europljani, nego izbjeglice koji žele život u “sretnijim krajevima”. Ti suprotstavljeni svjetovi zapravo su glavna priča ovog djela, a autor svu bijedu današnjeg svijeta vješto naglašava upravo komičnim elementima.
Stoga se “Fakir” čita kao zabavno štivo (čemu uvelike pridonosi i sjajan prijevod Divine Marion), ali dojmovi koje ostavlja u čitatelju daleko su od toga. Sretan izmaštani kraj (čak i sa sretnim ljubavnim završetkom) samo naglašava crnu sudbinu brojnih izbjeglica koji gube (novac, samopoštovanje...) život u pokušajima da za sebe i svoje obitelji u toj toliko željenoj Europi pronađu život dostojan čovjeka. Je li taj i takav život skriven u čudnim imenima Ikeina namještaja ili još čudnijim običajima života koje teško prihvaća i jedan trenirani fakir, odnosno mađioničar, pitanje je na koje autor nudi jasan odgovor.
