Čovjeka ni ne poznajem, a radujem se kao da mi je rod – rekla mi je prijateljica, poslovično nesklona grandioznim izjavama, nakon što smo svaka iz svojeg stana, umjesto večernjeg izlaska, gledale prijenos nagrada Europske filmske akademije, na kojima je “europski Oscar” za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” osvojio naš Nebojša Slijepčević. Provala euforije na društvenim mrežama, na kojima su mnogi objavljivali fotografije vlastitih ekrana na kojima se s pozornice smiješio Nebojša, dokazala mi je da u iskrenoj sreći zbog njegova uspjeha nismo bile same.
Idućeg jutra s Igorom Mirkovićem komentirala sam Nebojšinu novu nagradu i shvatila da vidimo isto: iako smo oboje u filmskoj branši većinu svojih odraslih života, ovu vrstu euforije oko tuđeg uspjeha ne pamtimo. Da se razumijemo – bilo je u našem filmu i prije ogromnih priznanja, od canneskih nagrada za “Zvizdana” Dalibora Matanića i “Murinu” Antonele Alamat Kusijanović do potpuno neočekivane oskarovske šanse eksperimentalnog animiranog filma “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” Dalibora Barića. Potonji nažalost nije pronašao put do nagrada, a prva dva, iako jesu, praćena su mješavinom priznanja i cinizma, pa možda i zavisti dijela naših filmskih radnika.
Mataniću se (godinama prije skandala sa zlostavljanjem kolegica) spočitavalo da je zlatni dečko naše kinematografije, u smislu da su neki smatrali kako mu se otvaraju nepravedno brojne prilike, a glavni “grijeh” Antonele Alamat Kusijanović bio je što nije dovoljno “naša”, jer je većinu svojeg obrazovanja i rane karijere ostvarila u Americi.
Nebojša Slijepčević ne pripada nijednom od ta dva pola. Nikada nije bio ni previše ni premalo “naš”. Nikada nije bio ni velika zvijezda niti mu je takva pažnja uopće godila, kao što mu ne godi ni danas – baš nedavno priznao mi je da od nebrojenih ponuđenih putovanja prihvaća najnužniji minimum, jer su mu od pozornica važnije večeri provedene s obitelji.
Zbog te samozatajne crte, ljudima izvan filmske struke povremeno je potrebno objasniti tko je Nebojša Slijepčević. Ovaj dokumentarist karijeru je započeo kao jedan od pokretača udruge Fade in, koja je za HTV producirala generacijski važnu emisiju “Direkt” u kojoj su se obrađivale mladima važne, a malograđanski prešućivane teme.
Nakon godina rovovskog rada u “Direktu”, prvi autorski uspjeh ostvario je dokumentarnom komedijom “Gangster te voli”, u kojoj je sa zavidnim šarmom i toplinom prikazao biznis bračnog posredovanja u Imotskom, a međunarodni proboj ostvario je “Srbenkom”, filmom o ubojstvu Aleksandre Zec snimljenom tijekom proba za predstavu Olivera Frljića, za koji je dobio i svoju prvu nagradu u Cannesu.
I dok bi neki već na temelju tih priznanja dizali svoj ego u nebesa, Nebojša Slijepčević nastavio je raditi po pet poslova paralelno, ostajući skromna, dobroćudna, ali i odlučna konstanta našeg filma, koja svoju snagu zadnjih godina usmjerava i u mentoriranje mladih generacija dokumentarista pod okriljem Zagrebfilma.
Možda baš zbog tih njegovih kvaliteta, ne znam jednu osobu koja bi o njemu imala reći ružnu riječ, što je u našoj kinematografiji malenih resursa i velikih ega gotovo nemoguće. I možda se baš zato danas svi raduju uspjehu njegova “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”, jer radi se o filmu o mirnom, ponosnom čovjeku koji je dostojanstveno ustao protiv društvene nepravde, baš kao što to svojim filmovima radi Nebojša Slijepčević.
Sigurna sam da će doći trenutak u kojem će se i te stvari iz tuđe zlobe okrenuti protiv njega. U političkom smislu, to su već pokušali – famozna je rečenica Slobodana Prosperova Novaka koji je u emisiji “Bujica” nakon Nebojšine Zlatne palme u Cannesu zaprijetio kako će “Domovinski pokret ući će uskoro u mnoge pore vlasti, uključujući i kulturu te naročito HAVC, pa ćemo vidjeti hoće li Slijepčević ubuduće dobivati sredstva za svoje filmove”.
I baš zbog takvih izjava potreban nam je Nebojša Slijepčević – pošteni, predani čovjek koji se za svoj uspjeh itekako naradio, a koji neće ići uz dlaku nikome.
