Željko Senečić opet ima novi film, dapače nakon duljeg vremena ima
dugometražni igrani film stendalovski naslovljen “Crveno i crno”.
Njegov završetak i premijera poklopili su se s upravo obznanjenom
listom autora koji će od Ministarstva kulture, dakle države, dobiti
višemilijunske iznose za koje najveći broj filmaša kaže da su
nedostatni. Senečić se ljuti na takvu bahatost. Čovjek koji četrdesetak
godina radi kao filmski scenograf, scenarist i redatelj tvrdi da je to
lako dobiven novac i da ga je svakako previše. Čak da princip nije
dobar!
Samo je Vinko Brešan koliko-toliko
zadovoljan s dobivenih 6,2 milijuna (4,2 od Ministarstva i 2 od HRT-a),
Zrinko Ogresta kaže da mu za film treba 8,5 milijuna (nedostaje mu još
2,5), a da ne govorimo o autorima koji su u općoj financijskoj stisci
dobili još manje. No, ipak je riječ o milijunskim iznosima. Kako se vi
uklapate u tu priču sa skromnih 300.000 kuna?
– U vašem se pitanju očituje sav nesporazum u pogledu hrvatskog filma.
Najprije spominjete opću financijsku stisku, a onda hladnokrvno
milijune. Stiska je, dakle, samo za neke. Ne želim govoriti o
projektima drugih; niti koliko stoje niti zašto su prošli kako su
prošli. Mislim da se u nas griješi utoliko što filmsku proizvodnju
vezujemo uz redatelje, a ne uz producente. Držim da bi u konkurenciju
za novčanu potporu trebali dolaziti nedovršeni (započeti) projekti, a
ne scenariji. Pravi put filma jest: producent, scenarist, redatelj.
Država bi trebala samo pomoći u realizaciji projekta u koji je već
netko uložio sredstva i za koji vjeruje da će mu donijeti zaradu.
Vjerujete li vi u to da će vam se
isplatiti vaši filmovi?
– Film je roba. Roba kao slika, knjiga ili kip. Prodaje se i kupuje.
Svugdje osim kod nas. Moram vam reći da će se moj film prodati. On će
se pokriti. Možda i zaradi. Zašto? Zato jer stoji tih 300.000, a ne pet
ili deset milijuna. Glupo je da naša država financira producenta koji s
redateljem potroši ono što mu je država darovala i da ne zna za što.
Uspoređujete rastrošnost u hrvatskoj
kinematografiji sa skandalom vezanim uz oružje. Dakle, riječ je o
preplaćenoj robi?
– Točno. Oružje se plaćalo više nego što vrijedi radi osobne koristi,
dakle pljačke, a za film se troši više nego što treba zbog neznanja,
arogancije i neodgovornosti prema lako dobivenim sredstvima.
Kako ste vi dobili novac za “Crveno i
crno”?
– Dobio sam ga od Ureda za kulturu grada Zagreba, od Vladimira
Stojsavljevića. Najprije 125.000 za kratki film, a kasnije još 125.000
kad sam pokazao napravljeno i rekao da možemo imati dugometražni.
Ljuština se složio. Zato u srijedu u kinu Europa imamo premijeru.
U posljednje vrijeme snimili ste
nekoliko kratkih filmova bez većeg odjeka izuzme li se skandal s
Josipom Vaništom. Ipak, niste odustali od filma?
– Nisam. U posljednje vrijeme snimio sam sljedeće kratke filmove: o
Vaništi, Džamonji, Kniferu i Pulitiki u produkciji Interfilma. Film
“Knifer” prikazan je na OTV-u na dan smrti velikog hrvatskog slikara s
pariškom adresom. Moj film “Džamonja” otvorio je Džamonjinu izložbu u
Bruxellesu. Film “Vaništa” srećom se izgubio u kancelarijama javne
televizije i tu je kraj skandalima, a film o slikaru Pulitiki još čeka
prikazivanje. Čeka Pulitikinu ili moju smrt da bude svečano prikazan,
naravno, opet na OTV-u. Beznačajne teme, zar ne? Da sam snimio film o
avanturi bivše misice s lijevim krilom iz provincije, njegov bi se
menadžer potrudio za reklamu u novinama. Ni Knifer, ni Pulitika, ni
Vaništa kao ni ja ne dajemo pet para za tu vrstu odjeka.
Nismo vas vidjeli ni na
prošlogodišnjoj listi autora koji su dobili poticajna sredstva od
države, a ni na ovogodišnjoj. Jeste li se natjecali?
– Natjecao sam se. Moj je film odbijen bez objašnjenja. Tko mi je kriv.
Samo se glupan natječe u tom nekorektnom natjecanju. No, unatoč svemu,
ima nešto bitno. Hrvatski je film bolji nego ikad. Zašto? Teško mi je
priznati da to nije slučaj.
Poznato je da ste bili u prijateljskim
odnosima s obitelji Tuđman, osobito sa Stjepanom, a govorilo se da su
zahvaljujući toj vezi bili financirani vaši prijašnji filmovi.
– Obitelj Tuđman upoznao sam zahvaljujući Miljenku Stančiću
sedamdesetih godina kada sam tražio stan na Gornjem gradu za snimanje
filma “Jedanaesta zapovijed”. Trideset dana radili smo u Tuđmanovu
stanu. Upoznao sam starijeg sina, vlasnika stana, koji je uspješno
studirao i mlađeg koji je bio problem obitelji. Majka se brinula o
svemu, a otac je pisao zatvoren u svojoj radnoj sobi. Kada smo se
poslije trideset godina sretali, nismo to spominjali. Pa i zašto bismo?
A što se tiče vašeg pitanja o Stjepanu Tuđmanu, da, naravno da sam
dobio sredstva za “Dubrovački suton” zahvaljujući njemu. Dokaz da
drukčije ne ide jest to što nikada poslije kada sam pošteno slao
projekt na fond, bez ičije intervencije, bez političke stranke iza sebe
ili pak predsjednika države, nisam mogao dobiti novac za film.
Poznato je da ste se prije ubojstva
mafijaša Vjeke Sliška s njim dogovarali o financiranju filma. Ne bojite
se lavina objeda na vaš račun? Znate onu: tko se s vragom druži...
– Imao sam otvaranje izložbe slika na koje je došao i Vjeko Sliško.
Upoznali smo se, a on reče: “Dovršavam poslovnu zgradu i hotel, imate
li sto slika?” Sto slika? Zaprepastio sam se, ali sam potvrdio: “Imam!”
Vlasnik galerije odmah se snašao: “Sto tisuća maraka!” “Donesite sutra
slike, dat ću vam 70.000.” Obećam da ću to sutra učiniti, ali me
galerist odgovorio: “Ne žuri se, taj će Sliško misliti da smo sirotinja
i da nam je stalo samo do toga da prodamo slike. Neka čeka nekoliko
dana.” Za nekoliko dana bilo je kasno.
Čujem da vam se nešto slično dogodilo
i u inozemstvu.
– Osamdesetih godina imao sam izložbu u Ženevi u galeriji hotela
Hilton. Drugog jutra došla mi je uzbuđena voditeljica galerije: “Sutra
ste bogati”, rekla je. “Jedan ugledni gost hotela kupit će desetak
vaših slika, a možda i cijelu izložbu”. Sljedećeg jutra ugledni je gost
uhićen u liftu. Bio je to Egipćanin Kašogi, trgovac oružjem.
Vaše igrane filmove kritika nije
ocijenila osobitim dosezima. Moglo bi se čak reći da je sasjekla vaš
autorski rad. Hoće li filmaši vaše tvrdnje doživjeti kao tvrdnje
ozbiljnoga autora?
– Godine 1957. s Kniferom sam imao samostalnu izložbu u salonu ULUH-a u
Praškoj ulici. Jedan je kritičar napisao: “Slikari su se napokon
izborili da slikaju kako žele, a Senečić slika crno.” Razmilite o toj
rečenici, o njezinoj besmislenosti. Ta me kritika cijepila za cijeli
život od svih dobrih i loših kritika.
Tko su, osim vas, koji ste redatelj i
scenarist, autori tog niskobudžetnog filma?
– Božidar Orešković tumači glavnu ulogu, snimatelji su Boris Krstinić i
Tomislav Pintar, montažer i autor većeg dijela glazbe je Costa Ipsa, a
mladi Mirković organizira premijeru. Mala ekipa i mala cijena nije
alibi za loš film. Bio bi isti da sam imao deset kombija, dva kamiona
opreme, asistente, rekvizitere, oružare (zbog jednog revolvera),
specijalne efekte, vozni park.
U filmu igra tridesetak poznatih
glumaca. Jeste li ih platili jednako kao što ih plaćaju drugi redatelji?
– Platili smo glumce, ne, naravno, koliko oni vrijede. No, nisu s nama
gubili vrijeme. Pero Kvrgić, Marija Kohn, Filip Šovagović, Ranko
Zidarić, Božidar Alić, Žarko Savić na setu su proveli od sat i pol do
dva.
Pretvarate li često kratki film u dugi?
– Moj prvi film “Pont-Neuf” trebao je biti TV film. Kako je nepotrebnom
festivalu u Puli trebao film, pretvorio se u film. Film je prikazan u
Puli i jednom na televiziji. Nikad nije repriziran. Isto je bilo i s TV
filmom “Zavaravanje”. Film traje pedeset pet minuta. Ali, ponovno je
Puli trebao film. Na želju tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića
produljio sam ga na sat i dvadeset minuta i upropastio film.
OSOBNA ISKAZNICA
GODINA I MJESTO ROĐENJA: 18.
siječnja 1933. u Zagrebu
OBITELJ: Četiri braka a posljednji je s Mani Gotovac. Otac
jednog sina i djed dvoje unučadi.
OBRAZOVANJE: Završio je Likovnu akademiju 1956. u klasi prof.
Marijana Detonija, a scenografiju na Akademiji za kazališne umjetnosti
1966. godine.
PROFESIONALNA KARIJERA: Svestranost je njegova odlika: slikar,
pisac, filmski scenarist i redatelj, autor nekoliko knjiga među kojima
izdvajamo biografski triler “Pont-Neuf” i knjigu priča “Zagrebački
motivi”.
Među filmovima ističu se “Kuća” (scenarij), “Događaj” (scenarij),
“Pont-Neuf” (režija i scenarij), “Zavaravanje” (režija i scenarij),
“Dubrovački suton” (režija i scenarij). Prošle godine bio je jedan od
zlatnih motovunskih laureata za svoj scenografski rad na
Schlu00F6ndorffovu Oscarom nagrađenom “Limenom bubnju” snimanom u
Zagrebu te hrvatskim filmovima “Rondo” i “Tko pjeva zlo ne misli”.
Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
POLITIČKA KARIJERA: Nebitna je. Po uvjerenju ljevičar.
Loš sam muž, slikar...
Kažete da su vaši filmovi dobri. Čime
to možete potkrijepiti?
– U Hrvatskoj je laž istisnula istinu. Svakim je danom sve više ljudi
koji lažu, a sve manje onih koji govore istinu. Kada u Hrvatskoj umre
posljednji čovjek koji govori istinu, nestat će laži i laž će se
pretvoriti u istinu. S obzirom na to da nemam običaj lagati, odgovorit
ću vam iskreno. Ja sam loš muž, bio sam loš sin, danas sam loš djed,
loš sam slikar i još lošiji pisac. Neki sam se dan vozio s Goranom
Štrokom. Odsad ne mislim više ni da sam dobar vozač auta. Filmovi su mi
loši. Moj je doprinos bilo čemu u Hrvatskoj beznačajan. Možda bi bilo
drukčije da je Hrvatska velika zemlja.
