Dramsko kazalište Gavella najveći je teatarski stradalnik ove godine jer to kazalište od potresa u ožujku doslovno ima status beskućnika. No bez obzira na takve okolnosti dvije najuzbudljivije predstave koje su obilježile sam kraj ove nesretne godine pripadaju ovom kazalištu.
Obje su rođene iz iskonske potrebe glumaca da budu na sceni pred publikom, da igraju. Prvo je svoj autorski projekt “Zagreb 2020” u Laubi predstavio Filip Šovagović, a odmah ga je zatim slijedio Enes Vejzović s autorskim projektom “Obavezan smjer”, predstavom koju je nazvao “dramskom instalacijom” i smjestio je u tunel Grič. Obje predstave, namjerno ili slučajno, zapravo funkcioniraju kao dva lica istog novčića, jedno obasjano iskričavim svjetlom, a drugo utonulo u tamu.
I obje predstave govore o 2020. godini, svemu što nas je snašlo, emocijama s kojima moramo živjeti.
“Obavezan smjer” ima i svoj osobni obračun s koronavirusom. Naime, uspjela ga je vidjeti samo pretpremijerna publika, jer je u noći nakon te izvedbe stigla vijest da je jedan od članova tehničke ekipe predstave pozitivan na koronavirus. Iako on od srijede nije fizički kročio u tunel Grič, iz Gavelle su odlučili otkazati premijeru zakazanu za subotu i izvedbu u nedjelju.
Autor koncepta i teksta i redatelj “Obaveznog smjera” Enes Vejzović odlučio je publiku staviti pred velik izazov. Gledatelji, naime, u tunel Grič ulaze po troje ili četvero. Na samom početku ponuđena im je rakija, a nakon toga pred njima se nađe Amar Bukvić, kao svojevrsni demon koji ih mami u klopku. Ozračje je puno očekivanja, ali mračno, poprilično zloslutno. Na samom početku uredno su poslagane odložene čizme i vojni šljemovi. To su ostavili oni koji su došli prije nas, a jedine upute koje publika dobije, nakon što izvuku svoju kartu iz špila, glase: nikome ne smijete reći svoje ime i možda uspijete doći na drugu stranu.
Odmah je jasno da je “Obavezan smjer” možda i nije za publiku koje ne voli ‘kopanje’ po vlastitoj unutrašnjosti, nego radije pasivno uživa u sigurnosti mraka kazališta.
Ovdje u tunelu ima mraka, ali ne i sigurnosti, a svakim novim korakom nesigurnost raste. Naravno da razum govori: ovo je igra, ali srce to malo teže prihvaća. Atmosfera predstave odlično je pogođena, još bolje gradirana. Vejzović, uz pomoć svih glumaca, prolaznike kroz tunel suočava s najgorim strahovima koji su kriju duboko u svima nama, sa situacijama u kojima se bojimo iako do kraja ne znamo čega. I zašto. Sve situacije koje publika vidi, kroz koje prolazi, tek su skice, nemaju početak, sredinu ni kraj, i to je ono što najviše uznemiruje. Kao i u životu, i u kazalištu nam treba kontekst, a ovdje nam je on izmaknut gotovo kao čvrsto tlo pod nogama.
Gledatelji tako s jedne strane postaje svjedoci, ali s druge ne znaju čemu svjedoče. Tko su ti ljudi, koja je njihova priča, jesmo li slični? Pitanja se redaju, odgovori ne dolaze. Uz to, u prostoru tunela publika ima dojam da svakim korakom strop postaje sve bliži glavama. Glumci su nadohvat ruke, možda ne znamo priče njihovih likova, ali vidimo njihove ogoljele emocije. Nema se kamo pobjeći.
U autorskom dijelu ekipe su Marita Ćopo koja potpisuje scenografiju i kostimografiju, Nenad Kovačić, autor glazbe koja uspijeva objediniti sve te emocije i sam ambijent, Zdravko Stolnik, autor svjetla koji možda i najviše ‘titra’ živcima publike i Dubravko Mihanović kao dramaturški savjetnik na predstavi. Uz spomenutog Bukvića igraju Ana Kvrgić, Barbara Nola, Bojana Gregorić Vejzović, Darko Stazić, Đorđe Kukuljica, Filip Križan, Hrvoje Klobučar, Ivan Grčić, Ivana Bolanča, Janko Rakoš, Nenad Cvetko, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ranko Zidarić i Mada Peršić.
Pogledajte ih svakako, čim se vrate u tunel Grič. Vjerujte, bolje je bojati se s njima (ili njih), nego se u samoći bojati baš svega.
