Djeca koja su često izložena vikanju nose sa sobom nevidljive rane koje mogu uzrokovati probleme s samopouzdanjem, anksioznost ili izbjegavanje sukoba. Stručnjaci su za City Magazine otkrili kako se to manifestira u svakodnevnom životu u odrasloj dobi.
Problemi sa samopouzdanjem: Vikanjem djetetu šaljete poruku da nije dovoljno dobro ili da sve radi pogrešno. U odrasloj dobi to može dovesti do kronične nesigurnosti, osjećaja manje vrijednosti i straha od odbacivanja. Svaka pogreška postaje dokaz osobnog neuspjeha, što vodi pretjeranoj samokritičnosti.
Kronična anksioznost: Djeca koja su često bila izložena vikanju razvijaju osjećaj stalne prijetnje. U odrasloj dobi to se očituje kao stalna tjeskoba koju mogu izazvati sukobi, kritike ili čak obične životne situacije. Žive u strahu od „novog ispada“, što dovodi do emocionalne iscrpljenosti.
Perfekcionizam: Strah od neuspjeha, usađen u djetinjstvu, može rezultirati neumoljivim perfekcionizmom. Odrasli nastoje doseći nemoguće standarde kako bi izbjegli kritiku. Perfekcionizam nije znak izvrsnosti, već stalne unutarnje napetosti koja vodi do izgaranja.
Problemi u odnosima: Često vikanje roditelja utječe na sposobnost stvaranja zdravih odnosa. Neki odrasli boje se sukoba i konfrontacija pa se povlače ili pokoravaju. Drugi pak usvajaju obrazac ljutnje i reagiraju agresivno, što otežava odnose s partnerima, prijateljima i suradnicima.
Emocionalna nestabilnost: Djeca koja su često bila izložena vikanju teže kontroliraju svoje emocije. U odrasloj dobi to se može očitovati kroz česte emocionalne ispade – bilo da je riječ o ljutnji, plaču ili emocionalnoj otupjelosti. Strah od izražavanja osjećaja dovodi do unutarnje zbrke i usamljenosti.
Zaključak: Vikanje u djetinjstvu nije samo prolazno sjećanje – ono oblikuje vaš unutarnji svijet. Ako prepoznajete ove posljedice na sebi, važno je znati da promjena nije samo moguća, već i nužna. Terapijska pomoć, suosjećanje prema sebi samome te rad na emocionalnoj stabilnosti ključni su koraci u zacjeljivanju ovih nevidljivih rana.
