Vijest o rođenju prve djevojčice u Velikoj Britaniji bez gena za rak
prošloga je tjedna obišla svijet kao prvorazredna
medicinsko-znanstvena senzacija. Točno je: djevojčica je rođena bez
gena BRCA 1, mutacija kojega može prouzročiti rak dojke,
bolešću s kojom su bile suočene tri generacije žena iz
obitelji oca djevojčice. No je li točno da ta Britanka nikad neće
oboljeti od raka dojke? Jesu li znanstvenici na putu da genskom
terapijom stvore čovjeka otpornog na teške bolesti?
Što nam donose rutinska genska testiranja?
– Za razvoj tumora potrebno je od 60 do 90 mutacija
različitih gena, koji se razlikuju po vrsti tumora. Stoga je iluzorno
očekivati da je samo jedan gen uzrok razvoja raka, isto kao
što je nemoguće uklanjanjem jednog gena zaštititi
osobu od tumora dojke. K tome, nasljedni gen BRCA1, koji je povezan s
predispozicijama za ranije i češće obolijevanje, nije sam po
sebi ni uzrok raka. Oko 20 posto žena ima iste mutacije, a ipak ne
obole od tumora dojke – komentira naš istaknuti
znanstvenik prof. Ivan Đikić. Objašnjava također da
liječnici nisu izuzeli mutirani gen iz embrija jer za to još
ne postoje tehnički uvjeti, nego su selekcijom embrija nakon in vitro
oplodnje – tzv. metodom predimplantacijske genetičke
dijagnostike – samo izabrali embrij koji nije imao nasljednu
mutaciju.
Probiranje zametaka
Metode preimplantacijske genetičke dijagnostike koriste se,
naglašava prof. Đikić, već dugi niz godina u klinici. Nakon
oplodnje in vitro embriji se mogu testirati na prisutnost točno
definiranih mutacija te se može izabrati embrij koji nema dotične
mutacije. Ove se metode najčešće koriste kod
teških nasljednih bolesti poput cistične fibroze,
neurodegenerativnih bolesti i različitih vrsta distrofija.
– Međutim, prečesto se događa da liječnici ne mogu selekcijom
dobiti zdrav embrij pa se pokušava i metodama genske
terapije ukloniti mutirani gen. No, te se metode zasad nisu pokazale
uspješnima u kliničkoj primjeni – govori prof.
Đikić.
Na pitanje može li se postupcima izvantjelesne oplodnje
“napraviti” dijete s određenim fizičkim osobinama,
ginekolog prof. dr. Velimir Šimunić bezrezervno odgovara
negativno.
– Ali imamo metode kojima se ostvaruje mogućnost probira
zametaka, i to temeljem morfološke slike i kvalitete stanica
koje se dijele unutar zametka kako bi se na temelju izgleda i unutarnje
strukture stanica utvrdilo koji je zametak najbolji, najkvalitetniji za
implantaciju i, naravno, za razvoj i trudnoću. Isto tako postoje metode
za mikromanipulaciju zamecima, što znači da je moguće iz
zametaka u razvoju izuzeti ili usisati jednu stanicu, tzv. blastomeru,
i u njoj analizirati spolni kromosom te izdvojiti one zametke u kojima
se neke nasljedne bolesti vezuju za spolni kromosom. Dakle, zameci koji
ugrožavaju zdravlje djeteta mogu se na taj način izdvojiti. I sve je to
moguće učiniti u malo kvalitetnijem IVF laboratoriju – kaže
prof. Šimunić.
Genetičko testiranje prije implantacije veoma je skupa procedura,
složena, a to je i ograničenje za široku uporabu. Prema
tome, u odluci da se buduće dijete testira na sve moguće mutacije
presudit će cijena i financijske mogućnosti roditelja – drži
hrvatski znanstvenik prof. dr. Slobodan Vukičević. Ali, izdvaja, ako
jednoga dana cijene IVF-a i genetičkog testiranja prije implantacije
padnu, onda će i više roditelja tražiti da se njihova djeca
ne podvrgnu ruletu normalnog začeća i povećanom riziku od
teških genskih bolesti, nego odabiru potpuno zdravog
embrija. Ali naglašava:
– Opasnost od eugenične ljudske rase ne postoji jer se takvi
uvjeti neće nikada ostvariti niti postoji opasnost od stvaranja
superčovjeka. Za mnoge mutacije, naime, ne možemo predvidjeti hoće li
završiti bolešću pa će se dijagnostički postupci
i dalje provoditi samo u slučajevima ozbiljnih obiteljskih anamneza,
kao što su rak dojke, jajnika, debelog crijeva, pluća i
možda još nekih bolesti. Preimplantacijska dijagnostika
etičniji je postupak od prekida trudnoće, barem za ona stanja koja se
mogu predvidjeti iz obiteljske anamneze. Opravdanost preimplantacijske
dijagnostike treba tražiti i u sljedećem primjeru: nasljednja mentalna
retardacija zahvaća oko 51.000 djece godišnje u Americi i ta
djeca državu koštaju oko 51 milijardu dolara, ne računajući
socijalne i emocionalne troškove roditelja.
SMS-om do DNK
Genetičko testiranje odraslih? Ono u svijetu sve više uzima
maha. Kit se može naručiti putem interneta, a sadrži i malu četku kojom
se uzima nekoliko stanica iz usne šupljine i potom vraća na
adresu kompanije. Izvješće stiže elektroničkom
poštom bez potpisa liječnika. Oko sedam posto Amerikanaca
koristi se takvim jednostavnim testom, koji stoji između nekoliko
stotina do nekoliko tisuća dolara, i to za više od 800
stanja povećanog rizika koja uključuju karcinom dojke i jajnika,
cističnu fibrozu, celijačnu bolest, poremećaje zgrušavanja
krvi, dislipidemije, fragilni X sindrom, Tay-Sachs bolest,
narkolepsiju, kardiovaskularne bolesti itd – kaže prof.
Vukičević. Kompanija Sciona, primjerice, savjetuje
potrošačima na temelju njihova genskog naslijeđa kako da se
hrane, koje lijekove smiju uzimati i u kakvom okolišu
trebaju živjeti. Britanske su vladine agencije napale ovakva testiranja
pa su kompanije koje proizvode testove, poput DNA Direct,
HealthCheckUSA i Kimball Genetics, zaživjele samo u Americi. No,
bioetičari o tome imaju posve drukčije mišljenje pa je
urednik “American Journal of Bioethics” McGee
napisao: “Scena genskog testiranja u Americi zaista je Divlji
zapad. Svatko može otvoriti ured za genetičko testiranje u laboratoriju
srednje škole ako zadovolji jedini kriterij – da
je prostor čist.“ Američka agencija za hranu i lijekove (FDA)
odobrila je samo četiri kita za genetička testiranja.
– Kompanije koje proizvode kitove pokušavaju
nametnuti mišljenje da se genetičko testiranje u biti ne
razlikuje od testova za određivanje C-reaktivnog proteina ili
homocisteina u krvi, ili testova za određivanje bolesti koje se prenose
seksualnim putem. A zaboravlja se da rezultati genetičkog testiranja
mogu dovesti do diskriminacije u dobivanju posla ili pri traženju
osiguranja. Međutim, ako se potrošači žele podvrgnuti takvom
testiranju, teško će se formulirati zakonska ili etička
ograničenja, odnosno zabrane. Državne agencije svakako moraju uvesti
jasne standarde koji moraju sadržavati listu testova koji imaju smisla,
koji se mogu opravdati kad je riječ o cijeni i koji su pouzdani na
temelju prethodnih znanstvenih i kliničkih rezultata –
zaključuje prof. Vukičević.
Doc. Stjepko Pleština, šef Klinike za onkologiju
KBC-a Zagreb, koji je kao kliničar u svakodnevnom kontaktu s
oboljelima, jasno vidi da je upoznavanje ljudskog genoma i otkrivanje
mutacija gena koje uzrokuju zloćudnu preobrazbu stanice otvorilo
neslućene mogućnosti u sprečavanju, ali i u liječenju zloćudnih
bolesti. Temeljni poremećaj koji dovodi do zloćudne preobrazbe stanice
jesu mutacije gena koji nadziru diobu stanice, a koje mogu biti
naslijeđene ili nastati tijekom života djelovanjem kemijskih tvari,
zračenja ili virusa. Dvije su velike skupine gena koji kontroliraju
staničnu diobu, protoonkogeni i antionkogeni. Prevelika aktivnost
protoonkogena ili gubitak funkcije antionkogena vode u bolest.
Nema “gena za
rak”
– Uklanjanje takve pogreške, odnosno genska
terapija, uvjeren sam, u skoroj će budućnosti imati veliko značenje.
Ali, nije riječ o jednom genu, nego o velikom broju gena, a svaki može
biti zahvaćen nizom mutacija koje se pojavljuju s manjom ili većom
učestalošću. Nema, dakle, “gena za rak”,
kako se to katkada pojednostavnjuje. Primjerice, često se ističe da
žene s mutacijom BRCA1 gena imaju vrlo visoku predispoziciju za rak
dojke. Ako tu nasljednu grešku ispravimo, rizik će za tu
ženu biti jednak ostalima u populaciji. U međuvremenu, ne čekajući da
nađemo način kako u svih ljudi spriječiti nastanak zloćudnih bolesti,
valja nastaviti razvijati nove metode liječenja. U posljednjem
desetljeću već smo dobili niz novih, vrlo učinkovitih lijekova i danas
je velik postotak bolesnika s rakom potpuno izliječiv, posebice ako je
otkriven u ranoj fazi bolesti. Daljnje upoznavanje vrlo složenih
staničnih procesa, onih normalnih i onih karakterističnih za zloćudne
stanice, omogućit će i daljnji razvoj i kliničku primjenu
“pametnih” lijekova – kaže doc.
Pleština.
Nemoguće je zamrznuti evolucijske procese
Je li znanost na putu da “stvori” supermena, čovjeka otpornog na teške bolesti? Dr. Đikić se nada da će znanstveni napredak omogućiti da u budućnosti uspješnije liječimo i preveniramo brojne bolesti, ali nije siguran da će znanost uspjeti stvoriti “genetički modificiranog supermena”, čovjeka otpornog na sve bolesti. “Naše znanje o promjenljivosti i složenosti života, ali i procesu razvoja bolesti, upozorava da takvo što nije realno očekivati. – Čini mi se da je nemoguće “zamrznuti” proces evolucijskih promjena stvaranjem “supermena”, koji bi bio zaštićen od utjecaja izvana, ali i iznutra, prouzročenih vlastitim genskim nedostacima – kaže dr. Đikić.
