Mnogi su ga smatrali hranom siromaha, no kupus ili zelje, kako ga zovu u zapadnim krajevima, namirnica je koja bi na tanjurima trebala biti što češće. Razlog tomu je dobrobit za zdravlje koju ta čudesna mesnata, obla i čvrsta povrtnica ima.
Lijekovi za siromahe
Ljekovitost, ali i hranjivost kupusa dobro su poznavali kineski graditelji, ali i Rimljani koji su jutrima nakon bakanalija pili kupusov rasol. James Cook upravo tovaru ukiseljena kupusa kojim se posada njegova broda na putu oko svijeta hranila može zahvaliti na otkrivanju svijeta.
Otekline, kostobolju, upale pa čak i dijabetes kupusom je liječio i Sebastian Kneipp.
Znano i kao “ormarić s lijekovima za siromahe” zelje sadrži vrijedne mliječne kiseline i bakterije koje naše tijelo prepoznaje kao prirodni probiotik na kojem će vam biti zahvalna mikroflora crijeva.
Omiljena je namirnica vegetarijanaca i vegana, ali i onih koji su zbog zdravstvenih tegoba na posebnom režimu prehrane. Ubrzava i pomaže zarastanju rana, a “odgovoran” je i za raspoloženje i funkcioniranje mozga.
Raskošne glave kupusa poznavali su još u srednjem vijeku. Razlika između kupusa i srodnice mu raštike te način pripreme odveli su kuhare na različite strane u pripremi. Sjevernjaci su kupus kuhali i pržili na masti, a skladištili su ga kiseleći ga jer su zimske temperature u ostavama i trapovima to omogućavale.
Slano suho meso pratilo je zimsku hranu ovog tipa, ali najčešće samo da bi zamirisalo tanjure pune kupusa, bijelog, crvenog, kiselog...
U toplijim krajevima kupus zamjenjuje raštika koja se od davnina leša s krumpirom i na maslinovu ulju. Dugo kuhanje kupusnjača ondje je i dandanas nepoznanica.
Najpoznatiji zeljarski krajevi u nas su okolica Ogulina i neizostavni Varaždinci koji su svoj kupus zaštitili i brendirali. Na kvalitetu su utjecale metode proizvodnje prilagođene geografskim uvjetima ovoga kraja. Varaždinsko zelje nosi oznaku izvornog hrvatskog proizvoda.
Na stolu uvijek vrč rasola
Da se ondje uzgaja od pamtivijeka, svjedoče i brojna tradicijska jela juhe ili variva od zelja, buncek sa zeljem, krvavice sa zeljem, zelje sa suhim mesom, krpice sa zeljem, pirjano zelje s vinom, salata je svježe ribano ili kiselo zelje začinjeno domaćim bučinim uljem. I u desertu je zelje pronašlo mjesto i to u – štruklima od kiselog zelja i piti zeljanici...
Za velikih slavlja, smatraju Varaždinci, na stolu uvijek treba biti kiselog zelja i rasola kako bi se gosti okrijepili od pretjeranog jela i masne hrane.
Kiselo zelje imalo je i magijsku snagu, svjedoče stariji ljudi iz varaždinskoga kraja. Prosipalo se oko kuće da se zmijama spriječi ulazak. Noge i ruke prale su se rasolom protiv ugriza zmije na polju.
>> Maslina – kraljica Mediterana, hraniteljica i simbol mira
