Slovenci nisu bili dobri predsjedatelji Europskom unijom. To je nekakva
prešutna ocjena iz Hrvatske, oko koje vlada prešutni konsenzus. Dok se
Bruxelles na kraju slovenskog mandata pomalo razmetao komplimentima,
što su bili možda iskreni, a možda samo kurtoazni, iz Hrvatske nije
bilo nikakvih ocjena. Državne strukture ispratile su slovensko
predsjedanje simptomatičnom šutnjom. Ocjena zemlje koja se iz podređene
pozicije tek bori za mjesto pri europskom stolu ne bi, doduše, imala
nikakvu težinu u europskim razmjerima, ali bi nešto značila na
bilateralnoj razini. No i šutnja je poruka.
Sve što Europa izvlači kao slovenske dosege u šestomjesečnom
predsjedanju, u ovdašnjoj je percepciji zasjenjeno gardom što ga
je Slovenija za to vrijeme imala prema Hrvatskoj. Ni prijašnji
predsjedatelji nisu osigurali očekivanu akceleraciju pregovorima s EU,
što govori da ni Hrvatska nije davala sve od sebe, ali Slovenija je
dopustila ono što je nedopustivo upravo prema pravilima kojima nas uči
EU. Dopustila si je poziciju predsjedatelja koristiti za rješavanje
bilateralnog konflikta, u kojem jedna punopravna članica i jedna zemlja
kandidatkinja nikako nisu u ravnopravnom položaju.
Službeni Zagreb to nikad nije javno izrekao, ali opće je uvjerenje bilo
da hrvatski pregovori stoje u mjestu zbog takvog držanja Slovenije, pa
je Vlada vrlo brzo potpuno smanjila očekivanja prema tom predsjedatelju
i usredotočila se na Francuze koji su predsjedanje preuzeli u utorak.
Hrvatskoj, dakle, nije puno značilo što je u slovenskom mandatu bez
težih posljedica realizirano osamostaljenje Kosova i što je Bruxelles u
tom razdoblju potpisao stabilizacijske sporazume s Beogradom i
Sarajevom. Hrvatsku to nije nimalo impresioniralo, vjerojatno zato što
je svoje institucionalne veze s Unijom uspostavljala po puno višoj
cijeni i uz daleko veći društveni napor nego Srbija i BiH.
Do znatnog pomaka u pregovorima nije došlo ni nakon što se odustalo od
ZERP-a. A da će tako ispasti, bilo je jasno još puno ranije, prije
početka predsjedateljskog mandata, kad su slovenske vlasti praktički
odbile primiti glavnog hrvatskog pregovarača.
Slovensko-hrvatski odnosi i dalje su korektni, kako se to obično kaže,
ali ispod te fraze malo je stvarnoga sadržaja. U Sanaderovu krugu više
se ne spominje prijateljstvo s Janšom, niti se Mesić u posljednje
vrijeme družio s Türkom. Pasivan ili čak ometajući gard Slovenije
u pretpristupnim pregovorima s Hrvatskom ostavio je loš trag u
međudržavnim odnosima, ali je hrvatska politika ostala toliko razborita
da svoje frustracije nije selila na javnost. Slovenski proizvođači i
trgovci i dalje dobro posluju u Hrvatskoj, Hrvati se skijaju u
slovenskim Alpama, Slovenci ljetuju na hrvatskoj obali, uglavnom bez
ikakvih incidenata.
Ono što nije uspjelo pokvariti slovensko nekonstruktivno
predsjedateljsko držanje, mogle bi pokvariti vinjete. Ta skupa taksa za
prolaz kroz Sloveniju ipak će narušiti komunikaciju običnih ljudi, ne
nužno u političkom smislu, već tako što će se prorijediti odlasci
hrvatskih građana preko hrvatsko-slovenske granice.
Dok Slovenija od vinjeta očekuje u prvom redu proračunski
prihod, uvođenje te novine moglo bi je suočiti i s neugodnim
posljedicama samoizolacijskog ponašanja. S obzirom na to da nema
tjednih i jeftinijih, nego samo skupih polugodišnjih ili godišnjih,
vinjete su suprotnost osnovnoj europskoj ideji o slobodnom protoku robe
i ljudi, što međutim nije samo ovdašnje viđenje stvari nego i prilično
raširena ocjena iz ostalih članica EU.
Ako si je kod njih i podigla rejting za vrijeme šestomjesečnog
predsjedanja, s takvim vinjetama Slovenija taj rejting sada ipak
potkopava.
BEZ KRINKE
Loše predsjedanje, pa vinjete
