Ljudi predsjednika Mesića vole istaknuti kako je on čvrsta točka
sustava, a to voli istaknuti i on sam. Svjestan da mu ustavne ovlasti
ne ostavljaju manevarski prostor za stvarnu vlast, predsjednik je
zauzeo fantastičnu poziciju internog arbitra u društvenim sukobima i
moralnog autoriteta kojemu političku moć daje popularnost što je uživa
među pukom.
Očekivanja kako će njegova kohabitacija s Ivom Sanaderom biti protkana
obostranom mržnjom i sukobima izjalovila su se. Štoviše, nakon četiri
godine može se reći da su Sanader i Mesić imali relativno ugodan
politički suživot unatoč povremenim nesuglasicama i usputnim
skandalčićima. Ne samo da su se dobro slagali, stalno pokazujući da se
poštuju, nego su jedan drugome čuvali leđa u tolikoj mjeri da se
oporbenim strankama koje su financijski, politički i logistički pomogle
Mesiću da osvoji mandat grčio želudac od te mirne koegzistencije.
Tako je bilo sve do Jesenskog zagrebačkog velesajma, kad je Mesić oštro
kritizirao Vladinu gospodarsku politiku. Od toga je malo prošlo, a
Mesić je potpuno napustio poziciju neovisnog promatrača izbornih
događanja i javno stao uz SDP i HNS, pohvalivši njihove gospodarske
programe.
Potom je potporu SDP-u i HNS-u odaslao i iz New Yorka, gdje je
sudjelovao na konferenciji UN-a posvećenoj klimatskim promjenama. Kad
je prije nekoliko dana izbio sukob o tomu tko će sljedećeg tjedna na
East Riveru, uime Hrvatske, govoriti o haaškoj presudi vukovarskoj
trojci, činilo se da je miran suživot Mesića i Sanadera uistinu gotov.
No, nakon višednevnih natezanja i prepucavanja priopćenjima, jučer su
objavili da na Opću skupštinu UN-a ide Sanader. Predsjednik i premijer
su postigli dogovor, ratna je sjekira zakopana. Predsjednika vjerojatno
i nije razljutilo to što je Sanader poželio otići u UN, nego što je to
odlučio učiniti bez konzultacija s njim, kao ustavnim sukreatorom
vanjske politike.
Mesićevo popuštanje Sanaderovoj želji da upravo on bude taj koji će,
mjesec i pol prije parlamentarnih izbora, pred članicama UN-a braniti
hrvatski nacionalni ponos i tražiti pravdu koja je na Haaškom sudu
izostala, na SDP i HNS će nedvojbeno djelovati kao hladan tuš. I Zoran
Milanović i Vesna Pusić proteklih su nekoliko dana u svakoj prilici
ponavljali da hrvatsku državu u tom delikatnom poslu treba
predstavljati predsjednik države, a ne šef HDZ-a, pa makar on bio
slučajno i predsjednik vlade. Pristajući na dogovor, Mesić je Sanaderu
dao priliku da poentira, kako u UN-u, tako i pred svojim biračima,
kojima će imati priliku s tako visokog mjesta poručiti da je, unatoč
njihovim sumnjama, on ipak istinski državotvorni političar i politički
nasljednik Franje Tuđmana.
Predsjednik Mesić je puno puta pokazao da je majstor igranja na više
karata. Učinio je to još jednom. On istodobno i daje potporu i okreće
leđa. U isto će vrijeme i tepati SDP-u i HNS-u kako imaju briljantne
razvojne programe i dopustiti Sanaderu da na nacionalno osjetljivim
temama napuni vjetrom HDZ-ova jedra. On je političar koji sam otvara
konflikt i sam od njega odustaje, a onima koji su stali na njegovu
stranu – poput SDP-a i HNS-a – ostaje da se pitaju što im je to i
trebalo.
Naravno, iza zatvorenih vrata, jer nitko od njih se dosad nije usudio
javno kritizirati popularnog predsjednika. Pitanje je može li Mesićeva
potpora ikome pomoći da na izborima prikupi više glasova u svoju
košaru. No, sve dok stranke žele imati i njega u krugu svojih
podupiratelja, njegova politička moć neće opadati. Predsjednik će, pak,
i dalje igrati na više karata, jer on mora koegzistirati i s onim tko
će voditi državu nakon 25. studenoga. To može biti Milanović, ali i
Sanader.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Mesićeva igra na više karata
