Što je vrednije, ljudski život ili milijun kuna? – postavio mi je pitanje naš poznati sudac kojega prati glas vrsnog djelitelja pravde. – Život! – odgovaram bez razmišljanja. – I ja tako mislim – odvrati on i nastavlja razgovor novim pitanjem: – Jeste li se pitali zašto onda u Ustavu imamo odredbu da gospodarski kriminal ne zastarijeva, a za ubojstva nastupa zastara? – rasprostro je sudac pred nas veliko pravno i moralno pitanje nastalo nakon posljednjih intervencija u Ustavu.
No, da bi stvari bile jasnije, valja podsjetiti na nedavnu ustavno-političku povijest. Tijekom kampanje za posljednje parlamentarne izbore SDP je HDZ-u nabijao na nos pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo. Otišli su i korak dalje pa su rekli da će oni, ako dođu na vlast, sve to istražiti i kazniti. Budući da je velika pljačka Hrvatske tada već debelo gazila u zastaru, SDP-ovci su se obvezali izmijeniti Ustav. Taj je prijedlog sastavio dr. Ivo Josipović i samo ga je nastavio promovirati u svojoj predsjedničkoj kampanji.
Da ne bi ispalo kako HDZ podržava lopovluk koji se pod političkim pokroviteljstvom njihove stranke odvijao ranih devedesetih, kada se 300 obitelji bogatilo, a obični građani branili zemlju i ginuli, prihvatili su, pa i proveli Josipovićevu ideju. Tako se u Ustav uvrstila odredba prema kojoj nema zastare za pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo.
A što smo konkretno time dobili? Baš ništa! Ljudi koji nekog vraga znaju o pravu tvrde da je prijedlog zakona za provedbu ustavne norme o nezastarijevanju pretvorbenog lopovluka i ratnog profiterstva napisan tako loše da nema šanse da se ikoga po njemu kazni.
Dakle, napisalo se nešto što se neće moći provesti u praksi, ali je zbog toga potpuno poremećen sustav vrijednosti. Stvari su postavljene tako da se po Ustavu onome tko je, koristeći se ratnim stanjem, debelo ispod cijene prodao državnu imovinu to nikada neće oprostiti i teoretski se uvijek protiv njega može otvoriti kazneni postupak. Ali se istodobno ne može goniti komunističke zločine počinjene 1947. godine. Kao što se nedavno pokazalo, Josip Boljkovac ne može odgovarati za zločine koji su se te godine događali na području Karlovca, a za koje bi on mogao biti odgovoran kao rukovoditelj karlovačke Ozne. Mučenja i likvidacije u logoru Dubovcu, vili Duga Resa te šumama Kozjači najvjerojatnije pravno nisu u kategoriji ratnog zločina jer su počinjeni nakon zaključenja ratnog stanja. To znači da se radi o “običnim” ubojstvima, lišenjima slobode i nanošenjima ozljeda, za što je odavno nastupila zastara.
Eto, tako to ispadne kada se mijenja Ustav a da se pritom ne vidi dalje od nosa.Onda dobijemo temeljni državni akt prema kojemu se nikada ne smije oprostiti onome tko je nelegalno otkupio tvornicu, ali krivnju za likvidacije političkih nepoćudnika iz 1947. godine pojelo je vrijeme. Dok mi Boljkovcu ne možemo ništa za ‘47., Njemačka istodobno (budući da ondje ubojstva ne zastarijevaju) traži da joj izručimo Josipa Perkovića jer ga sumnjiči za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Međutim, nije riječ samo o moralnoj i pravnoj dvojbi zbog komunističkih zločina. Zbog nepromišljenih ustavnih intervencija poremećen je sustav vrijednost. Ako je netko ukrao milijun u ratu, nikada neće imati mira, ali ako je sa 20 godina ubio susjeda, a pravno to bude “obično” ubojstvo, može računati s time da mu za 15 godina nastupa zastara. Dakle, ako dobro zamete tragove i na vrijeme zbriše, pa tijela pravde ne povedu postupak protiv njega, s manje od 40 godina može se slobodno vratiti na mjesto zločina i proživjeti cijeli život da ga nitko ne smije ni taknuti.
Zbog takva ponašanja političke elite po kojemu je jedini cilj kratkoročno poentiranje u Hrvatskoj je po jednoj strani sve na razini ustavnih vrijednosti, a po drugoj se ni do čega ne drži.
Toma, tvoj tekst je puno lošije napisan nego prijedlog novog zakona, a o tvom sustavu vrijednosti dalo bi se puno toga napisati.