Vrlo je malo hrvatskih intelektualca koji su iz tuđine došli živjeti u neovisnu Hrvatsku, a koji na Hrvatsku iz nekog razloga nisu ljuti. Ili im domovinski Hrvati nisu dovoljno radikalni ili su im pak suviše zadrti. Jednima se čini da je sva vlast u Hrvatskoj u rukama komunista i udbaša, a drugi u Hrvatskoj vide samo rojeve ustaša. Prije podne se srde na vlast, poslije podne psuju oporbu, a navečer se zgražaju nad hrvatskim televizijskim programom, lako padajući u opravdani gnjev neopravdano odbačenih sinova domovine.
Drugačije zacijelo i ne može biti, a s obzirom na banalnu činjenicu da se zbiljska i idealizirana slika Hrvatske ne mogu podudariti. Namrštenog činovnika koji beskrajno oteže s izdavanjem građevinske dozvole teško je zamisliti u idili Kaštelanove “uvale mog djetinjstva”. Stoga su razočaranje, a onda i srdžba, neizbježni. Zaludu objašnjenja, argumenti, primjerice da povratnik/došljak iz svijeta, čim se za njim zalupe domovinska vrata, postaje isto što i vi, građanin hrvatski obični. No, da takvu ljutnju nije pametno uvijek zanemarivati potkrepljuje i slučaj slikara i pisca, u doba komunizma slavnog demonologa, katoličkog fundamentalista, Hrvata iz Boke kotorske koji je veći dio života proživio u Beogradu, lucidnog i provokativnog Mira Glavurtića (Kotor, 1932.), po struci geometra i inženjera hortikulture.
On je 1993. bio prisiljen pobjeći iz srbijanske prijestolnice. Sklonio se u Zagreb i tu, u nekoj vrsti izolacije, ostao do danas. Razočaran i ojađen, u nedoumici da li da se vrati u Beograd, o čemu je proljetos bez odjeka govorio u Pupovčevim “Novostima”, ili da ostane u Zagrebu, o čemu se u velikom, izvrsnom razgovoru s Andrijom Tunjićem, nedavno ispovjedio u Zidićevu “Vijencu” (možda s odjekom), dao je na volju svome nezadovoljstvu.
Misli da je napušten, zaboravljen, podcijenjen; napisao je ciklus pjesama o Romima i osjeća se kao Rom, odasvud iščupan. Najteže mu pada što mu se ne dopušta da se ukorijeni. Otud potječe i njegova ljutnja na Hrvate i Hrvatsku. Kaže da su “Hrvati protiv svake države”: “Jer ne znaju da se država mora štititi, a ne krčmiti; ruše svaku državu, a poslije se kaju... Hrvatski mentalitet je sluganski, radije će slušati stranca koji im ne želi dobro nego svojega najpametnijega. Nesretan narod koji ne silazi s Križnog puta.”
Glavurtić je uvjeren da Hrvati kulturu ne žive, nego samo o njoj govore, a političku kulturu, za razliku od Srba, posve zanemaruju: “Ako ne znamo što se danas događa, tko sjedi u Saboru i na Pantovčaku, tko su naši predstavnici, onda ćemo biti žrtve. Onda će opet Zagreb ili neki drugi grad biti klaonica.” Ostane li živjeti u Zagrebu, kaže da će se najviše baviti “terorom crvenih i fenomenom raznih Mesića i Josipovića, koji obmanjuju i lažu”.
Potjecala Glavurtićeva ljutnja odavde ili odande, nevjerojatno je da ona traje već dugi niz godina, a da se nije uspjela probiti u javni život. Bio Glavurtić povratnik/došljak ili jedan od nas, svejedno je: nezadovoljstvo mu nije neosnovano.
pisao sam istinu jer mi je dosta idiota što pljuju po hrvatskoj a nemaju ni trunke razloga ..... o cenzi fuj...